Stigla je negdje početkom travnja, ali nisam je ni pošteno upalila. Umjesto novoj igri, više sam se obradovala fotosenzitivnim naočalama koje su u sklopu njene promocije napravili D.Franklin i Sony PlayStation, a koje istovremeno štite od sunca i od plave svjetlosti ekrana. Kud ćeš bolje, taman prije ljeta! Odmarajući se, tu i tamo bih naletjela na neki gaming portal koji je “Saros” nazivao jednom od igara sezone, pomislila kako je zbilja glupo da je nisam ni pokrenula i nastavila gledati u pučinu. Po povratku s mora napokon sam je dohvatila i shvatila kakva bi greška bila da sam je ostavila da trune u mojem katalogu. “Saros” je zaista savršena igra za ljeto 2026., a evo i zašto.
Početak radnje najbolje je usporediti s početkom meni omiljenog serijala “Alien”, gdje pohlepna korporacija šalje brod u misiju spašavanja prethodnika nestalih na planetu čija prirodna bogatstva namjeravaju eksploatirati do krajnjih granica. Čim sletimo, dakako, pokazat će se da su vrijedni mineralni važniji od života nestalih radnika, kao i da nam tvrtka Soltari, čiji smo nadničari, krije mnogo toga.
Zaintrigirana atmosferom SF klasika iz osamdesetih, a u besprijekornoj grafičkoj izvedbi finskog studija Housemarque, zaletjela sam se istraživati nepoznati planet Carcosu, umrla i vratila se na početak. Krenula sam opet i shvatila: nešto je čudno. Ovaj svijet je isti, ali i nije. U sjećanje mi se odmah vratila igra “Returnal” istog studija. Shvatila sam da se uvaljujem jer očito se radi o nedormalnom nastavku naslova uz koji sam 2021. godine izgubila mnogo vremena i živaca.
Nekoliko tjedana poslije i dalje umirem i vraćam se, usput otkrivajući sve više o povijesti svojeg lika, onima koji me okružuju, ali i o planetu na koji su me poslali. Susrećući sve jezivije neprijatelje i promatrajući transformacije svojih nekadašnjih prijatelja, otkrivam kako prženje sunca u ovom opustošenom kutku svemira izaziva neobično ludilo. Na ruševinama davne civilizacije, opržena suncem pod kojim nehumani kapitalizam stavlja kamenje ispred ljudi, uviđam koliko je prigodno da je igram u jednom od najpaklenijih mjeseci zadnjih godina, u kojem čitamo vijesti o slično pohlepnom pustošenju naše prirode!
S onim istim naočalama još na glavi, jer osim za sunčanje, idealne su za dugo igranje, uočavam da i sama pomalo ludim igrajući “Saros”. Ima nešto u tom suncu koje, pa makar i digitalno, trajno pomakne neke postavke u glavi, pa i neprekidno umiranje dobije meditativnu kvalitetu. Dok mi pred ekranom naviru metafizička pitanja, shvaćam da su ludi Finci zaista napravili igru sezone, koja se neobično uklapa baš u hrvatsku zbilju.