Kad je na Pepelnicu 2004. godine u kina stigla "Pasija", film redatelja Mela Gibsona, svijet nije bio spreman. Bio je to projekt koji je sedam najvećih holivudskih studija redom odbilo, smatrajući ga prerizičnim, previše nasilnim i komercijalno neisplativim.
Suočen s odbijanjem, Gibson je uložio oko 30 milijuna dolara vlastitog novca kako bi na platno prenio svoju beskompromisnu viziju posljednjih dvanaest sati života Isusa Krista. Njegova namjera bila je stvoriti surovo, autentično iskustvo, zbog čega je cijeli film snimljen na drevnim jezicima - aramejskom, latinskom i hebrejskom - s prvotnom idejom da se prikaže čak i bez titlova. Film ne samo da je postigao nevjerojatan komercijalni uspjeh, zaradivši više od 612 milijuna dolara na kino blagajnama, već je postao globalni kulturni fenomen koji je pokrenuo rasprave koje ne jenjavaju ni danas.
U središtu radnje nije Isusovo učenje, već njegova patnja, prikazana s naturalističkom preciznošću koja graniči s nepodnošljivim. Gibson se kao izvorima nije služio samo četirima kanonskim evanđeljima, već se snažno oslanjao i na vizije katoličke mističarke Ane Katarine Emmerich. Rezultat je vizualno zapanjujuće djelo čija mračna, kontrastna fotografija podsjeća na slike baroknog majstora Caravaggia, stvarajući ugođaj goleme žrtve. Upravo je ta eksplicitnost postala glavna točka prijepora. Kritičari su film opisivali kao "pornografiju nasilja", a legendarni Roger Ebert, koji mu je dao najvišu ocjenu, napisao je da je to "najnasilniji film koji je ikada vidio". S druge strane, milijuni vjernika smatrali su da upravo ta brutalnost vjerno prikazuje težinu Isusove žrtve za čovječanstvo, tvrdeći da je takav sirov prikaz nužan kako bi se shvatila dubina njegove ljubavi i oprosta.
Ipak, nijedna kontroverza nije odjeknula snažnije od optužbi za antisemitizam. Brojne židovske organizacije osudile su film tvrdeći da ponavlja opasni povijesni narativ o kolektivnoj krivnji Židova za Isusovu smrt. Posebno problematičnim smatran je prikaz židovskih svećenika kao krvožedne rulje koja ucjenjuje neodlučnog Poncija Pilata da osudi Isusa. Kap koja je prelila čašu bila je rečenica svjetine: "Krv njegova na nas i na djecu našu!", koja je kroz povijest služila kao opravdanje za progon Židova. Gibson je branio svoj prikaz kao vjeran evanđeljima, no pritisak je bio toliki da je u konačnoj verziji filma izbacio titl za spornu rečenicu, iako je ona ostala u zvučnom zapisu.
No, prava drama odvijala se iza scene, a patnja glumca Jima Caviezela, koji je utjelovio Isusa, postala je legendarna. Njegova iskušenja graničila su s nevjerojatnim i dodatno su mistificirala film. Tijekom snimanja scene bičevanja, jedan od glumaca koji su igrali rimske vojnike slučajno ga je dvaput udario pravim bičem, ostavivši mu trajni ožiljak dug 35 centimetara. Noseći križ težak sedamdesetak kilograma, iščašio je rame. Snimanje razapetih scena tijekom hladne talijanske zime uzrokovalo mu je hipotermiju i tešku upalu pluća. No, najšokantniji događaj zbio se dok je visio na križu - udarila ga je munja. Nevjerojatno, preživio je bez težih ozljeda, kao i asistent režije Jan Michelini, kojeg je grom pogodio nekoliko trenutaka ranije.
Unatoč ili upravo zbog kontroverzi, "Pasija" je dokazala da je Hollywood bio u krivu. Film je srušio sve rekorde, postavši najuspješniji nezavisni film svih vremena i najprofitabilniji film s oznakom "R" (samo za odrasle) u američkoj povijesti, rekord koji je držao puna dva desetljeća. Otvorio je vrata valu novih filmova s vjerskom tematikom, pokazavši da za njih postoji ogromna publika. Njegov utjecaj osjetio se i na samom setu, gdje je duhovna atmosfera navodno potaknula brojne članove ekipe na preispitivanje. Najpoznatiji je primjer glumca Luce Lionella, koji je glumio Judu Iškariotskog i bio deklarirani ateist, a koji se nakon iskustva snimanja preobratio na katoličanstvo.
Dvadeset godina kasnije, "Pasija" ostaje jedinstveno kinematografsko djelo, film koji se ne gleda, već proživljava. Njegova snaga leži u sposobnosti da izazove duboku, visceralnu reakciju, bez obzira na vjerska uvjerenja gledatelja. To je meditacija o žrtvi, boli i bezuvjetnoj ljubavi, ispričana jezikom filma na način koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Samo jedanput sam pogledao taj film...i bilo mi je dosta,...ne radi tematike, već radi toga jer nisam imao snage još jedanput proživjeti te osjećaje koje mi je film potaknuo,...a i sjećanja na mamu, koja se toliko mučila sa teškom bolešću