Bio je to najtužniji čovjek kojeg sam ikada vidio. Pojavio se u nekom trenutku mog života i ostavio u meni veliki, neporecivi trag. Sretao sam ga gotovo svakodnevno u Ilici ili donjogradskim ulicama kako se umornim i teškim koracima šeta sa zgužvanom platnenom maramicom u desnoj ruci, nježno je stišćući. Bio je visok, krupan čovjek, blago pogrbljen i uvijek pognute glave, pogledom uprtim u pod nekoliko koraka ispred sebe. Kad bih prošao pokraj njega, produžio bih još nekoliko metara, te se nastojao što neprimjetnije okrenuti. Gledao bih ga tako, sve dok se i njegov veliki krupni lik ne bi izgubio među masom koja je kipjela centrom grada. Isprva sam to činio nehotice, iz znatiželje. Nakon susreta s njim cijeli bi mi dan postao težak, neobjašnjivo tmuran, i što sam više razmišljao o njemu, sve se još više maglilo i sivjelo. Nakon nekoliko mjeseci gotovo svakodnevnih susreta s čovjekom tužnog lica i umornog hoda, odlučio sam ga pratiti da vidim gdje stanuje, možda saznam s kim živi, ne bih znao objasniti kako i zašto sam to uopće pokušavao? Vjerojatnije je bilo uhvatiti vjetar u kosi, i dahu, vjerojatnije je zaustaviti dah i ne prodisati cijeli život i još nekoliko njih, vjerojatnije je još puno toga, vjerojatnije je. Moguće je i umrijeti ne znajući da proživljavamo rajsku ljepotu svega što zovu život i pokajati se, baš je sve moguće, gotovo je moguće sve.
Pretpostavljao sam da nije ni u kakvom domu, jer ih u centru grada nije bilo, a teško mi je bilo i pomisliti da se vozi tramvajima i autobusima. Bio sam uvjeren da živi negdje u blizini i da se netko vjerojatno i brine za njega. Iako je uvijek nosio iste široke iznošene i pomalo izlizane traperice, i staru kožnu jaknu, povremeno je mijenjao košulje. Bila je to skromna garderoba, ali doimao se čist i uredan. Čak su i stare islužene cipele, kojima je teškim, tromim koracima, besciljno lutao gradom, uvijek bile izglancane. Kako mi je prilikom svakog susreta pogled makinalno poletio prema ruci koja nježno gužva maramicu, zamijetio sam uredno skraćene i čiste nokte. Jedino je kosa bila nekako nemarno podšišana i ponekad se činila masna pa su mu se kovrčave šiške lijepile tik iznad očiju na guste i razbacane obrve. Kosa mu je u valovitim uvojcima prelazila preko ušiju i bila u visini ramena. Baš ti uvojci davali su ionako blagom licu još topliju notu. Gotovo sam zaboravio spomenuti da je pri hodu pomicao usne kao dijete kad pokušava izgovoriti svoje prve riječi. Jednom sam mu prišao i hodao neko vrijeme tik iza njega, nastojeći da me ne primijeti, što je bilo malo vjerojatno budući da se nikad nije okretao. Mislim da ne bi trepnuo ni da meteor padne u neposrednoj blizini. Ništa oko njega apsolutno ga nije interesiralo i ni na koga i ni na što nije obraćao pozornost, bio je duboko negdje u svom tužnom svijetu. Samo je hodao, besciljno, polako prebacujući jednu nogu ispred druge. Uspio sam čuti da nešto potiho mrmlja. Bilo je to posve nerazumljivo, ali imao sam dojam da nešto govori, možda i razgovara s nekim. Ponekad se mogla vidjeti pokoja suza kako klizi niz njegove obraze.
To me tjeralo u očaj; kvragu, još i suze.
Izgledao bi još tužnije a tad bi i zgužvana maramica u desnoj ruci poprimila smisao. Kao da tjera muhu ili nekog drugog insekta, zamahnuo bi i obrisao suzu.
Promatrao sam i ljude kroz koje se probijao. Činilo se da ih ni najmanje ne interesira, možda ga i ne primjećuju, iako je svojom pojavom toliko odskakao od drugih. Jednom mi se učinilo da me pogledao i nekoliko sekundi zadržao pogled. Osjećao sam se nelagodno. Pogledom me možda nešto tražio, zamolio!? Kao kad se probudite iz košmarnog sna, punog zla, istine i negiranja, i u strahu želite što prije krenuti u dan, ali san vas prati i mrači vam misli kroz cijeli dan. Možda da ga pokušam zaboraviti? Ali kako je mogao znati kad se i tako nikad ne okreće i ne gleda ljude u oči. Povremeno je, kad bi se nehotice približio tramvaju koji bi projurio pokraj njega znao zastati na trenutak, ni tada nije gledao ljude u njemu, pa ni taj čudni bučni stroj za koji sam uvjeren da nije ni znao, ni mario čemu služi, samo ga čulno doživjevši i isprativši odlutalim pogledom. Taj prvi i jedini put kad smo se sreli očima, sav sam protrnuo. Osjećao sam se otkrivenim, izloženim.
Nešto slično učini mi more, u jesenje, zimsko vrijeme, kad napokon progleda sunce i za tren ti se učini kako je sve dobro, kako je sretno i modro doba, a zatim, samo nekoliko minuta poslije zamrači, i more utrne u sivilo umorne, stare duše. Cijeli dan sam bio uznemiren, razoren, uplašen i u cijeloj toj zbrci emocija, odlučio sam da moram otkriti kamo to odlazi, gdje živi.
Noć je već padala na grad i svjetla na prozorima palila su se jedna za drugim kad je ušao u staru ruševnu zgradu visokog prizemlja na dva kata, kakvih je bilo dosta u centru grada. Pretpostavljao sam da je i ova kuća kao i druge slične koje sam poznavao imala po dva stana na svakom nivou. Obično su to bili dvosobni ili trosobni stanovi s velikim balkonima i visokim potkrovljem, tavanom s dimnjacima i prostorom za odlaganje stvari ukućana. Prišao sam vratima i naslonio uho na njih da mu čujem korake dok ulazi u stan. Bilo je slučajeva kad su od tavana činili stanove, otvorivši krovove za prozore. Ovdje ih nije bilo, bar sa strane ulice. Ni traga, ni glasa, iako sam bio uvjeren da se hod tako krupnog čovjeka, a poglavito otvaranje i zatvaranje vrata stana trebalo čuti zbog lošeg stanja samih ulaznih vrata koja nisu najbolje dihtala. Bila su stara i iskrivljena, klimava, moglo se kroz njih proviriti i bez spuštanja kvake, ako se htjelo.
Moja pokojna baka bila je malena, sitna, vrijedna i dobra žena živahnog duha, koja je u poznim godinama počela pisati poeziju. Bila je, kako se kaže, narodna pjesnikinja. Pisala je pjesme iz svakodnevice koju je proživljavala. Pamtim je kao staricu koja šutljivo, gotovo nepomično sjedi uz prozor i gleda negdje u daljinu. Odavno je napisala svoje posljednje pjesme i sad je samo čekala da ju Bog pozove. Ako bi je netko upitao kako je, zašto samo šuti, plaho bi odgovorila
– Ni sama ne znam, drago dijete, nekakva sam sva snuždena, ni do čeg’ mi nije!
Nekako tako bih i sam opisao svoje osjećaje kad god bih sreo tužnog stranca s maramicom u ruci.
Prošlo je nekoliko dana nakon što sam ga ponovno ugledao. Odlučio sam mu prići nakon povratka iz šetnje. Nisam ga pratio, nego sam sjeo na zidić trgovine preko puta njegove kuće s namjerom da ga presretnem prije nego što iščezne u njoj. A što ću mu reći, pitati ga? Padala je noć, a njega nije bilo. Ljudi su polako nestajali s ulice, a vozili su i zadnji redovni tramvaji. Sve je opustjelo. A onda se pojavio on, Tužni čovjek, vukući svoje ogromno tijelo teškim, dubokim koracima. I tad se dogodilo nešto posve čudno. Nije se zaustavio pored kuće u koju je ušao nekoliko dana prije, nastavio je dalje tumarati. Hodao je još nekoliko ulica koje se međusobno isprepliću, više puta se vraćajući i ponovno nastavljajući istom ulicom kao da nešto traži ili kao da je nešto izgubio, i napokon je odabrao jednu kuću.
Noć uvijek pretjeruje.
Stresao sam se od pomisli da smo Tužni čovjek i Ja sami na svijetu. Ušao je u nju gotovo neprimjetno. Ulazna vrata bila su u mraku. Dogodilo se isto što i prošli put. Vrata se nisu mogla otvoriti izvana, a svjetla na hodniku nisu se palila i ništa se kroz rasklimana vrata nije čulo.
Tik do vrata bila je maramica, čista, zgužvana, i mirisala je na suze.
Podigao sam je, spremio u džep i zaputio se kući. Čak sam putem i zviždao, kroz gluhu, mrklu noć, a noćnom tramvaju koji je prošao pored mene veselo sam mahnuo maramicom. Raspitivao sam se još neko vrijeme kod susjeda, poznanika koji su znali prolaziti tim dijelom grada. Zaustavljao sam i slučajne prolaznike, ispitivao vozače tramvaja i taksiste s obližnjeg stajališta.
Nitko nije vidio krupnog čovjeka s bradom vječno spuštenom na prsa, pogledom uprtim u pod nekoliko koraka ispred sebe, kako nježno gužva platnenu maramicu.