Ólafur Darri Ólafsson veliko je ime u islandskom, ali i svjetskom filmu i televiziji. Gorostasan, srdačan, ali i pomalo povučen čovjek koji uživo podsjeća na lika iz nordijske mitologije najširoj je publici poznat po hit-serijama "Trapped" i "Minister", u kojima ima glavnu ulogu, zatim pojavljivanju u kultnoj seriji "Severance", hollywoodskim filmovima "Fantastične zvijeri" i "Kako izdresirati zmaja"...
U trideset godina karijere glumio je u stotinu filmova i serija, a trenutačno priprema čak deset novih. Susreli smo se u Sarajevu, gdje je promovirao novi film "Skriveni ljudi" redatelja i scenarista Mihe Hočevara, u kojem glumi turista koji se probudi bez sjećanja, lisicama vezan za jednog Slovenca.
Čim sam pročitala radnju "Skrivenih ljudi", pomislila sam: ovo će biti ili urnebesno ili potpuni promašaj. Jeste li zadovoljni rezultatom?
Haha, dobra poanta! Da, uistinu jesam. Mislim da je riječ o filmu s velikim temama. Teme o ljudima koji se osjećaju kao da nikamo ne pripadaju, to je film o žalovanju, o puno ozbiljnih tema, ali mislim da to radi predivno. Ima negativaca, ali to nisu najgori ljudi koje ćete ikada upoznati. Na mnogo načina to mi djeluje kao moderna bajka i čini me sretnim. Nije zlobnog karaktera, što je, mislim, dobar opis. Nitko nije potpuno ponižen i to mi se sviđa. Što se mene tiče, uistinu je opravdao očekivanja.
Dakle, sviđa vam se ta njegova nježna ili blaga nota?
Da, mislim da mi se sviđa činjenica da je glavni lik, kojeg Blaž Šef glumi briljantno, netko tko se osjeća nevidljivo. Naslov "Skriveni ljudi" za mene ima dva značenja. Na Islandu to znači vilenjaci, nešto iz drugog svijeta, ali u slovenskom dijelu za mene to znači i skriveni ljudi – oni koji žive u društvu, ali se ne osjećaju primijećeno. Blažev lik to snažno osjeća. Nitko nije tu za njega, to je samo on i gomila sranja s kojima se mora nositi. Mislim da je to briljantna kombinacija jer se mnogi od nas s time mogu poistovjetiti. Razumijemo taj osjećaj. Toliko nas se osjeća bespomoćno kad gledamo klimatske promjene ili glasanje u politici i mislimo "hoće li moj glas uopće vrijediti?" Vrijedit će, zato glasajte!
Jeste li ikada odbili ulogu iz političkih razloga?
Sjećam se da sam jednom odbio ulogu jer sam trebao glumiti neonacista. Čitao sam taj scenarij i pomislio: "Ne želim ulaziti u taj mentalni sklop, jednostavno mi se ne da." Ali uglavnom, kada me netko pozove da glumim likove s ruba društva – ubojice, silovatelje – obično sam vrlo uzbuđen: "Da, idemo to napraviti, zvuči sjajno!" Ali za tu ulogu, u tom trenutku, jednostavno nisam imao dobar osjećaj. Kad sam kasnije pogledao tu TV seriju, bio sam tako zahvalan što sam rekao ne. Nije dodala ništa novo tom stereotipnom neonacistu, a to nisu likovi koje mogu voljeti.
Bojite li se ponekad da ćete biti ukalupljeni u stereotipne uloge? Kada je netko istaknuti glumac iz europske zemlje, osobito zemlje s vikinškim nasljeđem, postoji zamka u koju možete upasti, posebno s američkim produkcijama koje traže izgled poput vašega.
Mislim da je to zapravo smiješno. Bio je trenutak dok su snimali "Igru prijestolja" kada su ljudi govorili: "Bio si u 'Igri prijestolja'!", a ja bih rekao: "Nisam, nikada nisam bio u 'Igri prijestolja'." Čak mi je i direktorica castinga za "Igru prijestolja" jednom rekla: "Bio si u seriji, zar ne?", na što sam odgovorio: "Nisam. Bilo bi sjajno da ste me angažirali, bio bih bogat čovjek!" Mislim da sam imao nevjerojatnu sreću. Glumio sam Vikinga u svojoj prvoj međunarodnoj ulozi i od tada ga više nisam glumio. Sada radim na "God of Waru", gdje glumim Thora, što je tek drugi put da glumim nešto stereotipno za nekoga mog izgleda. No uistinu sam imao sreće glumiti sve vrste uloga – od negativaca do divnih ljudi. Moja karijera na Islandu bila je jednaka. To doživljavam kao privilegij jer znam da se mnogi glumci bore s time.
Ovdje su jedine uloge koje možete dobiti ruska mafija, čak ni balkanska mafija, nego ruska!
Glumio sam nekoliko Rusa! Da, ali obično u ulozi uvijek možete pronaći nešto u čemu ćete uživati ili s čime se možete poigrati. Uglavnom se radi o tome da pokušate pronaći radost u ulozi koju imate. To može biti izazov, ali može biti i vrlo zabavno kada ste dobri u onome što radite. Uvijek sam se osjećao sretnim, ne mislim da su me previše ukalupljivali. Ali to je neizbježno – ako ste iznimno lijepi, glumite lijepe ljude. Svi imamo neku svoju stereotipnu crtu. Ne žalim ni za čim, imao sam sreće.
Znate li koja je od vaših uloga među omiljenima na ovim prostorima? Uloga policajca u seriji "Trapped".
Bila je to uistinu dobra serija koja je otputovala jako, jako daleko. Bila je doista dobro napravljena. Redatelj i kreator, Baltasar, želio je napraviti seriju u kojoj bi Islanđani uživali i vjerovao je da može dobro proći vani – i bio je potpuno u pravu. Svi dijelimo iskustvo ljudskog stanja. Čak i ako izgledamo drugačije, imamo različite vjere ili kulturne pozadine, većina nas nosi tu tradiciju pripovijedanja koja je toliko drevna da nas sve ujedinjuje. Ako ispričate dobru priču u bilo kojem okruženju, ona će odjeknuti. Postoji razlog zašto još uvijek gledamo Shakespearea. Često uzimam primjer Čehovljeva "Višnjika". Još uvijek idem gledati tu predstavu i želim da Varja i Lopahin jednostavno kažu: "Volim te", ali to se nikada ne dogodi i to me tako živcira! Ali ako je izvedba dobra, dovede vas do te točke da pomislite: "Možda ovaj put...". To je za mene sjajna priča i svi je razumijemo.
Mnogi glumci postaju redatelji. Što mislite o tome?
Zanimljivo je. Kad sam diplomirao na dramskoj akademiji s 25 godina, većina muških glumaca htjela je režirati. Probao sam to malo s amaterskim skupinama. A onda sam radio u Gradskom kazalištu u Reykjavíku i dobio otkaz.
Što se dogodilo?
Morali su uštedjeti novac, a ja sam imao svoja mišljenja i izražavao ih! Ljudi su bili u stilu: "Riješimo ga se, teško je imati nekoga tko nas kritizira." Ali na neki čudesan način to je bio velik udarac za nekoga poput mene. Tjedan dana sam se borio s pitanjem trebam li biti glumac ili se baviti nečim drugim. Nakon tjedan dana razmišljanja rekao sam si: nastavit ću biti glumac, ali moram dokazati i raditi na tome da budem najbolji glumac što mogu biti. Režiju i pisanje stavio sam u drugi plan te uložio vrijeme i energiju samo u glumu. Prošlo je 20-25 godina od te odluke, sad sam počeo pisati, imam produkcijsku kuću, TV serija koju sam napisao ide u produkciju ove jeseni i zanima me okušati se u režiji, da vidim jesam li dobar u tome. Taj san sada kuca na moja vrata. Ne žurim se, ali bilo bi lijepo vidjeti ima li tu ičega za mene.
Koje bi vas teme najviše zanimale kao autora, pisca ili potencijalno redatelja?
Izvrsno pitanje. Posjedujem prava na nekoliko knjiga. Jedna knjiga koju uistinu volim, a za koju su mi rekli da se ne može ekranizirati – i mislim da je stvarno treba izmijeniti – govori o slikaru koji odlazi u šumu i kada dođe vrijeme za povratak kući, jednostavno odluči da ne ide nikamo i ostane. Također pišem postapokaliptični film. Jako me zanimaju ženski protagonisti i pokušavam napisati dobre ženske uloge. Ibsen i Čehov pisali su sjajne uloge za žene, a onda smo dugo imali užasne i stereotipne uloge. U TV seriji koju pišem prema knjizi u kojoj su tri glavna muška lika, promijenio sam dva u žene i učinio ih sestrama. Uistinu sam uživao pišući to. Sa mnom rade dvije scenaristice i dva scenarista. Za svoju apokaliptičnu priču siguran sam da će glavni lik biti žena – opaka frajerica!
Postapokaliptični žanr nešto je što me uistinu pokreće, a ženski protagonisti u takvim okruženjima... Vrhunac smo imali 80-ih u filmovima, a u novije vrijeme u grafičkim romanima i igrama.
Obožavao sam strip "Whiteout". Film je bio razočaravajući, ali pomislio sam: "Hoće li netko kupiti prava i to napraviti kako treba?" To je bio tako sjajan ženski lik. Znanstvena fantastika, horor i fantastika imaju puno otvoreniju bazu obožavatelja. Možete napraviti sci-fi/horor film bez budžeta i ako je priča dobra i date sve od sebe, ljudi će doći gledati. To smo vidjeli u SAD-u s filmovima kao što su "Heretik" i "Backrooms". Ako je priča dobra, ljudi se pojave. Horori i drugi žanrovi puno su otvoreniji za ženske glavne uloge. Gdje bismo bili bez Ripley ili Sare Connor?
Jeste li primijetili da smo u eri konačno uspješnih adaptacija videoigara? Primjerice "The Last of Us", gdje je jednu epizodu režirala Jasmila Žbanić iz BiH. Vi ćete glumiti u adaptaciji kultne igre "God of War". Osjećate li pritisak s obzirom na to da su obožavatelji vrlo strogi?
Zapravo ne osjećam. Ja sam veliki obožavatelj tih igara, odigrao sam obje tijekom pandemije. Smiješno je da, sad kad razmislim i pogledam, Thor u igri prilično nalikuje na mene! Nisam o tome razmišljao tada, samo sam uživao igrajući. Ključ je uvijek u tome da budete iskreni i pokušate ispričati priču najbolje što možete. Problem je često kad pokušavate ugoditi nekome, a niste dio te fanovske scene pa mislite da ugađate, a zapravo ne. Ono što mene privlači svakom filmu jest je li priča dobra. Možete oprostiti nedostatak novca ako je priča dobra i ako se trude. "The Last of Us" je sjajan primjer. Moja omiljena epizoda u prvoj sezoni bila je ona s Nickom Offermanom. Bila je nevjerojatna, iznimno hrabra i predivna. Proširili su je i udahnuli nov život tim likovima.
Radili ste mnogo u popularnim TV projektima i velikim ostvarenjima poput serije "Severance". Osjećate li da je televizija sada dominantnija od filma?
Da. U posljednjih 10-15 godina televizija je preuzela mnogo toga od filma. Prvo, pojava streamera donijela je potrebu za novim sadržajem. Pandemija je bila katastrofa za kina, ali priče o "smrti filma" slušamo već dugo. Iskreno mislim da su to potpune gluposti. Pandemija nas jest pogodila, ali ljudi će uvijek htjeti ići u kino. Gledanje filma s 500 ili 1000 ljudi na velikom platnu nešto je nevjerojatno — ništa se ne može usporediti s gledanjem horora ili komedije u punoj dvorani gdje se svi smiju. Filmski studiji, posebno u SAD-u, izgubili su hrabrost. Ulaganje 200–300 milijuna dolara u jedan film umjesto snimanja više jeftinijih filmova... Nadam se da taj model dolazi svome kraju. Mislili su da će publika doći ako potroše 300 milijuna dolara, ali to tako ne funkcionira – morate imati dobru priču. Prvi "Iron Man" i "Osvetnici" bili su zanimljivi i zabavni, ali kada dođete do trideset petog filma o superherojima, to postaje previše predvidljivo. Nadam se da ćemo doživjeti ponovni uzlet neovisnog filma koji će preuzeti Hollywood, kao što se već događalo u prošlosti.