U svijetu videoigara, malo je tereta težeg od očekivanja. Studio Insomniac Games, koji nam je podario kultni serijal Ratchet & Clank, a u posljednjih nekoliko godina i nekoliko vrlo jakih Spider-Mana, godinama je najavljivao svoj prvi izlet u mračni svijet Wolverinea. Osim što fanovi obožavaju, Logan, odnosno Wolwerine, mračan je, brutalan i prožet traumom, savršen materijal za prestižnu narativnu igru kakve Sony PlayStation voli. Očekivanja su, dakle, bila golema.
Jesu li opravdana, ovisit će o tomu što vam je u igri važno.
Priča je tu najmoćniji element. Kroz izvanrednu izvedbu australskog glumca Liama McIntyrea, ovaj Wolverine nadilazi arhetip bijesnog borca. On je ranjiv, emotivan i iznenađujuće nježan, osobito u interakcijama s mlađim mutantima. U trenucima kada se kandže povuku i igra uspori kako bi istražila psihološke ožiljke svojih likova, Wolverine blista. Kompleksni odnosi s likovima poput Jean Grey i Sabretootha, scene ispunjene tihom napetošću i dirljivim dijalozima pokazuju da je Insomniac sposoban ispričati zrelu i kompleksnu superjunačku priču.
Najkontroverzniji dio “Marvel’s Wolwerinea” je strukturni: odabir linearnog dizajna umjesto otvorenog svijeta, koji je trebao osigurati fokusiranije iskustvo, rezultirao je igrom koja se doima zastarjelom. Poput sličnih naslova na PlayStationu 3, akcija se uglavnom sastoji od kretanja uskim hodnicima koji se otvaraju u arene za borbu, nakon čega slijedi još jedan hodnik. Pokušaji uvođenja raznolikosti, poput jednostavnih zagonetki ili segmenata šuljanja, djeluju nedorečeno, a na nagli prijelazi iz eksplozivne akcije u prespore dijelove samo narušavaju dinamiku.
Drugi je problem borba. Iako je zabavno gledati Logana kako siječe horde neprijatelja u naletu bijesa, mehanika rijetko traži više od osnovnih refleksa (čitaj: lupanja po kontroleru). Za razliku od Spider-manovih akrobatskih bravura koje su poticale kreativnost, Wolverineovi okršaji ubrzo postaju dosadni. I nije to samo do njegovog borbenog stila: neprijatelji, unatoč različitim izgledima, svode se na nekoliko istih arhetipova koji zahtijevaju identičan pristup.
U konačnici, Insomniac je stvorio jednu od najboljih verzija Wolwerinea, brutalnu poput one stripovske, ali ga je iznevjerio relativno zastarjelim svijetom koji nije dostojan njegove kompleksnosti. S druge strane, uz toliko ultrakompleksnih igara smještenih u otvorene svjetove, anakroni, ali ne i naivni “Marvel’s Wolwerine” možda je baš ono što trebamo?