Prva velika predstava koju je srpski redatelj Igor Vuk Torbica radio u Hrvatskoj bio je “Hinkemann” u ZKM-u. Postala je to jedna od najnagrađivanijih predstava ovog kazališta. A sada se Torbica vraća s najkrvavijom Shakespeareovom tragedijom “Tit Andronik”, djelom koje se rijetko izvodi, a koje smo imali prilike vidjeti 2016. kao snimku kazališne predstave u produkciji Globe teatra, u režiji Lucy Bailey, na kojoj je zbog prikazanog nasilja publika doslovno padala u nesvijest. Priča je to o velikom ratniku koji ne zna živjeti u miru. Zvuči poznato, zar ne?
Zašto baš “Tit Andronik” za vaš povratak u ZKM? Kako ste se odlučili baš za ovu Shakespeareovu tragediju?
Mnogi su mi rekli da sam lud. I sam sam se u jednom trenutku rada na predstavi zapitao to isto. Mislim da sam u stalnom traženju izazova, o čemu govore i druga djela koja sam birao i radio. To je način na koji sam sebe izazivam. S druge strane, to je tekst u kojem sam vidio priliku da otvorim mnoge teme koje me zanimaju.
Koje su to teme?
Prije svega to je priča o sudaru kultura, i to ne samo dviju osnovnih kultura, nego se javlja i treća, uobličena u liku Arona koji je zalutao i mi ne znamo odakle je došao. Druga je stvar taj patrijarhat i stalno ponavljanje legendi i mitova, a to je taj početak propasti grada koji se uvijek veže uz silovanje neke žene. Na kraju krajeva tu je taj sudar mlade i stare generacije, koji nije zanemariv u cijelom tekstu jer ovdje je zapravo žrtvovano jako puno mladih, a ne onih koji su na kraju su svojih života.
Priznajem da je to meni najdraži Shakespeare, još od osamdesetih kada sam gledala predstavu Dušana Jovanovića, slavnu produkciju KPGT-a koja se igrala u motorističkom zidu smrti. Ta ptičja perspektiva koju je Jovanović omogućio gledateljima zauvijek je u moje sjećanje utisnula tu priču. Grotlo koje je tada stvoreno činilo je da nevjerojatno nasilje o kojem Shakespeare piše na trenutak postane stvarno. Sjećam se scene u kojoj unose kotao sa skuhanom djecom. Naravno, moj je mozak znao da je unutra neka kaša, ali srce je “vjerovalo” da su u tom kotlu skuhani ljudi. Kako drugim sredstvima stvoriti tu iluziju?
Postoji u ovom tekstu niz stvari u kojima sam Shakespeare govori o zlu, ali i nemogućnosti prikazivanja prirode tog zla na sceni. Autor se ovdje cijelo vrijeme igra metaforama koje trebaju otkriti prirodu tog zla. Samo prikazivanje amputiranih udova ovdje nije u prvom planu. Zato je ovo i tekst, duboko u to vjerujem, u kojem Shakespeare otkriva i samu prirodu teatra.
Prirodu iluzije?
Baš to! Sam Tit Andronik bukvalno shvaća metafore, tradiciju, bitnost svojeg grada Rima i svoje pozicije u njemu. On ničim ne dovodi u pitanje to da su to sve ljudske umotvorine koje, ako oko njih ne postoji apsolutan konsenzus, zapravo ne znače ništa. Tako nam Shakespeare zapravo cijelo vrijeme govori da smo u teatru i da je iluzija to što vidimo. To je bila moja nit vodilja dok smo radili; da smo svi cijelo vrijeme jako svjesni teatarskog čina i da u samu predstavu ulazimo svjesni da je teatar sredstvo kojim ostvarujemo ovu metaforu. I da cijelo vrijeme moramo znati da govorimo o nama, da smo danas i ovdje.
Na kraju svake Shakespeareove drame gomilaju se mrtvaci, a ovdje je to posebno dramatično. Kako to scenski riješiti, kako poredati te silne leševe?
Ako se ne pronađe neka druga vrsta bitnosti, ako je jedino što gledamo ono što piše u tekstu, onda će publika gledati kakvom se tehnologijom to postiglo. No, ako krećemo s namjerom da duboko uđemo u iluziju, već unaprijed varamo i sebe i publiku. Naravno, publika je dovoljno mudra da shvati naš pokušaj da je uvučemo u tu iluziju. Zato stalno govorim da smo odabrali publiku povesti na put s nama, na put u iluziju, u igru, u kojoj gledatelj sam nadopisuje ovo djelo. A danas je najveće nasilje, i pored amputiranih udova i skinutih glava, naš jezik, zapravo naš odnos jednih prema drugima.
Već ste spomenuli nasilje prema ženama, silovanje. U ovom trenutku u hrvatskom se društvu vodi nevjerojatna rasprava o Istanbulskoj konvenciji koja se bori za zaštitu žena od nasilja. Kako je to moguće? U kakvom to svijetu živimo?
Upravo se time bavi ovaj tekst. Živimo u patrijarhatu, i to ozbiljnom.
Žena je muško vlasništvo?
Da, patrijarhat koji nikada nije bio do temelja srušen, iako smo se neko vrijeme pretvarali da je nestao. To vidimo ne u pokušajima da se vrate te stvari koje spominjete, nego u činjenici da one nikada nisu ni nestale. Vidimo to u činjenici koliko smo svi mi spremni, s vrlo malo čuđenja, prihvatiti da se sve to ponovno događa. O tome govori i Shakespeare: netko izgubi nevinost ne zbog nečije izopačene strasti, nego zato što je ta žena objekt kojim se najviše može povrijediti neprijatelja. Žena tada postaje sredstvo.
Kako to u ratu uvijek biva?
Naravno, nijedna legenda ne nastaje slučajno, uvijek je utemeljena na istini. Rim počinje propadati onog trenutka kada se uništi taj simbol ženske čistoće, a ovdje imamo i taj motiv da žena mora umrijeti kako bi oprala svoju čast. Ona je ultimativna žrtva tog muškog poretka. Ne treba nas to čuditi, ali s druge strane imamo i ovu drugu stvar koja se događa, da su se žene digle i počele govoriti o svojoj poziciji. Mislim da je to jako bitno. Ne želim ulaziti u detalje i rasprave koje vode u relativizaciju problema, ali treba se progovoriti o onima koji su nasilni prema ženama.
Moj mozak teško prihvaća da uopće mogu postojati ideološke podjele vezane za rečenicu: “Žene se ne smije tući”.
Ne želim mistificirati, ali nisam siguran da znamo odgovor na tu dilemu. Možda je to pitanje dugog niza desetljeća i stoljeća kulturnog identiteta koji izvire iz nas. Slično kao priča o krizi srednjih godina, za koju se otkrilo da se događa jer su vjekovima naši preci umirali u tim godinama. Danas, kada mi dođemo do te dobi, jednostavno ne znamo što i kako dalje. Nemamo recept upisan u genima. Rekao bih da je tako i s patrijarhatom. Negdje u nama duboko su upisani neki kodovi koji se bude i kada mislimo da smo taj problem riješili. Valjda je to taj civilizacijski proces koji pokazuje da je našem vremenu potrebno ozbiljno čišćenje tih limfoma našeg društva kako bismo došli do zdravog tkiva.
No, da se iz društva vratimo u kazalište. Pretpostavljam da ste svjesni koliko ste samom sebi “Hinkemannom” podigli ljestvicu i koliko su velika očekivanja?
Svjestan sam, nažalost. Nije to baš udobna pozicija, iako moram priznati da je bilo jako lijepo raditi “Hinkemanna” i dobivati priznanja. To stvori vrstu pritiska za koji čovjek treba vrijeme da se s njim izbori. Uz to, malo je onih koji razumiju da, kada čovjek iz sebe izbaci nešto poput Hinkemanna, treba barem godina dana da se vrati na noge. Na sceni sam ostavio svoju utrobu, i ne samo svoju. I trebalo mi je vrijeme da se “napunim” sadržajima iz života. No, mislim da sam pritiske zbog “Hinkemanna” prevladao i da sam se u ZKM vratio sasvim opušten.
Kako je bilo vratiti se?
Burno i zanimljivo. Ja sam prvi put došao kao turist, da bih sada uletio u trenutak koji je krizan. Osjetio sam to u početku na probama, da je koncentracija na nečemu drugom, ali radeći smo uspjeli doći na optimalnu razinu. Zato rado priznajem: kada sam došao prvi put, to je bilo zaljubljivanje, a sada je to već ljubav. A ljubav boli! U njoj uvijek ima žrtava i odricanja.
Kakav je Tit Sreten Mokrović?
Čovjek koji je bio u brisanom prostoru rata i koji je propustio shvatiti što je Rim u međuvremenu postao, kako sve fiksne vrijednosti, sve s čim je on živio, više ne vrijede u trenutku njegova povratka u Rim. A on je i dalje onaj narcisoidni vojskovođa.
Jedan od najvećih komplimenta koje sam čula, a da je upućen nekom redatelju, vama, jest da je Rakan Rushaidat odbio glavnu ulogu prvoj seriji koju ovdje snima HBO, i to s obrazloženjem da mu je važniji rad u ZKM-u na vašoj novoj predstavi.
To je istina, ali poklopile su se dvije stvari: nisu mu htjeli dati kompletan scenarij, tako da im je rekao: “Ne znam što glumim, a imam i nešto što mi je važno”. Takav potez glumca važan je svakom redatelju. Ja često ono što radim radim prema glumcima kojima sam namijenio ulogu. I zato je i meni Rakanov ostanak bio jako važan.
Baletna predstava 'Derviš i smrt':
ko nas bre zavadi