Dr. Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, ostavio je iza sebe bogatu pismenu ostavštinu, među kojom je i dobar dio rukopisa koji su do danas ostali neobjavljeni. Njegova supruga Ankica svu tu dokumentaciju sada intenzivno sređuje, pa je tako naišla i na rukopis koji joj se učinio i danas aktualan. Proslijedila ga je sinu Miroslavu, a on ga je objavio u časopisu "Nacionalna sigurnost i budućnost" kojem je glavni urednik.
Riječ je o Tuđmanovu referatu koji je kao predsjednik HDZ-a pročitao u Beču 12. siječnja 1990. godine gdje se održavao "Okrugli stol Europe". Na početku svog referata, osvrnuvši se na teme za diskusiju, kazao je da se slaže "sa sugeriranom tezom o nadolazećem novom europskom poretku s gledišta političke i ekonomske transformacije, kulturnih vrijednosti i zaštite okoliša" i dodao da to ne čini "iz konvencionalnih pobuda, već iz dubokog osobnog uvjerenja". I zatim je iznio svoja gledišta o, za njega, dva bitna problema: prvo, o pravu naroda na samoodređenje, o njihovu članstvu u multinacionalnim zajednicama više država te njihovu utjecaju na budućnost Europe te, drugo, o traženju "rješenja suprotnosti između nacionalnog suvereniteta i europske integracije".
Nesrbe bi konfederacija teško zadovoljila
Napomenuvši da se njegova tumačenja zasnivaju na osobnom poznavanju općih povijesnih zbivanja, uključujući narod čiji je pripadnik, Tuđman je ukratko iznio povijest hrvatskog naroda od srednjeg vijeka, preko Habsburške Monarhije do Jugoslavije koja se početkom 1990. već dobrano počela urušavati. Tuđman je upozorio da je "današnja kriza Jugoslavije djelomično uzrokovana propašću totalitarnog jednopartijskog političkog sustava, ali prvenstveno međunacionalnim tenzijama", pripomenuvši da su Srbi u SFRJ "uživali previše privilegija, dok su ih nesrpski narodi, posebno Hrvati i Slovenci, imali premalo" kao i da "s obzirom na ovo gorko iskustvo, teško da bi nas konfederacija mogla zadovoljiti".
Tuđman je upozorio i da "pobornici srpske dominacije podržavaju ideju ujedinjene Jugoslavije u Europi kao da njena unutarnja struktura uopće ne postoji". Dodao je da su sa sličnim problemom suočeni i baltički narodi, ali i da "problem Baskije, Katalonije, Sjeverne Irske, Velsa, Korzike, Južnog Tirola... podsjeća da i u Zapadnoj Europi postoje gorući problemi koje bi mogla riješiti ujedinjena Europa". Zatim je objasnio da se u svojim knjigama "Velike ideje i mali narodi" te "Nacionalno pitanje i suvremena Europa" upravo bavio tematikom o kojoj i sada govori i zbog čega ga je proganjao jugoslavenski komunistički režim. Dodao je da je "važno podsjetiti se ovih teoretskih zamisli jer bez obzira na događaje koji su uslijedili nakon toga, u Jugoslaviji i drugdje još uvijek ima pobornika ideje o jedinstvenoj nadnacionalnoj Europi" te je nazočnima iznio svoja razmišljanja o uspostavljanju Europske zajednice.
Samoodređivanje poticaj integraciji Europe
Tumačeći kako "niti jedna sila u povijesti čovječanstva nije uspjela umjetno stvoriti narod iz već postojećih", Tuđman je kazao:
"Nacionalni pokreti neslobodnih i ovisnih europskih naroda izraz su njihovih nacionalnih interesa, a njihovi individualni zahtjevi i ciljevi određeni su prvenstveno njihovom postojećom pozicijom, a ne dostignućima. Konkretnije, različitost njihovih zahtjeva ne proistječe iz činjenice da ne žele nacionalni suverenitet i potpunu slobodu, nego iz ovisnosti tih zahtjeva o internim državnim strukturama i međunarodnoj realnosti. U nekim unitarističkim zemljama postoje pokreti za priznanje nacionalnog identiteta i prava nacionalnih manjina; druge imaju pokrete za državnu autonomnu samoupravu, a u nekima s federalnim sustavom postoje zahtjevi za većim suverenitetom unutar konfederacije, ili za potpunom samostalnošću.
U današnjoj Europi, oslobođenoj imperijalističko-hegemon ističkog bremena prošlosti i ideološke isključivosti, mirnodopska koegzistencija, pluralizam ideja i policentrizam društvenih i državnih sustava, čak i u postojećoj Europskoj zajednici, postali su zbilja, a proces integracije može se nastaviti samo na dobrovoljnoj osnovi, koordinacijom slobodne volje i interesa svake zemlje. Dovršenje procesa samoodređivanja ne bi trebalo biti zapreka europskim državama. Štoviše, može biti poticaj integraciji. Europa već ima većinu ideoloških, političkih i ostalih preduvjeta za ostvarenje klasične ideje o ujedinjenju europskih naroda u Sjedinjene Države Europe.
Kroz povijest Europe shvatili smo da je sazrela percepcija historijske potrebe za samoodređenjem i integracijom europskih naroda. Premda još uvijek opterećena teškim povijesnim naslijeđem različitosti nacionalnih problema, nema te zemlje u Europi koja bi ih pokušala riješiti. Postoje osnove za pretpostavku da će povijesna nužnost stvaranja jedinstvene Europe potaknuti i ubrzati rješavanje ovog bolnog problema. Nadalje, narodi ne mogu bez ozbiljnih posljedica odgađati povijesnu nužnost poimanja samoodređivanja. Zapravo, njihovo samoodređivanje ubrzati će ujedinjenje europskih zemalja u Sjedinjene Države Europe. Na općoj europskoj razini, rješavanjem otvorenih nacionalnih pitanja nekih bezdržavnih naroda ni jedna zemlja ne gubi niti dobiva. Imperativ vremena zahtijeva da rade na vlastitom boljitku i boljitku sebi susjednih zemalja, jer je zadovoljenje nacionalnih aspiracija svih europskih naroda važan preduvjet stabilnosti novog međunarodnog poretka ujedinjene Europe.
U vlastitom i zajedničkom interesu
Ideje samoodređenja i integracije naroda Europe nisu u međusobnoj suprotnosti. Naprotiv, treba ih smatrati komplementarnima i utjelovljenjem individualnih i zajedničkih interesa. Sjedinjene Države Europe bile bi okvir i mogućnost uključivanja drugih malih europskih "bezdržavnih" naroda u međunarodnu zajednicu. One bi konsolidirale, a ne destabilizirale, međunarodni poredak. Osim toga, ujedinjena bi Europa ubrzala stvaranje uvjeta velikim europskim narodima za ponovnu uspostavu njihova mjesta u svijetu koji se mijenja. Narodi Europe trebaju ujedinjenu Europu u kojoj će kao dio globalne zajednice ostvarivati svoje i zajedničke interese Europe. Konačno, čovječanstvu trebaju Sjedinjene Države Europe koje će promovirati veći sklad u međunarodnom poretku."
Ovome treba dodati i da su svoju poruku "Okruglom stolu Europe" poslale hrvatska i slovenska oporba. U njoj je naznačeno da je njihov glavni cilj demokratska reforma političkog sustava te zahtjev za suverenitetom naroda Jugoslavije na temelju neotuđivog i univerzalnog prava svih naroda na samoodređenje. U zaključku je poručeno: "Interese europskih naroda, bez obzira da li su veliki ili mali, trebaju zastupati samo dotični narodi, bez kontrole ili pokroviteljstva država imperijalističkih tendencija ili aspiracija na privilegirani položaj u međunarodnoj zajednici".
Zvonimir Despot