Nakon četiri godine iščekivanja, globalni fenomen “Squid Game” stigao je do svog konačnog, trećeg poglavlja. Posljednja sezona donosi mračniji, brutalniji i kontroverzniji završetak koji je ispunio obećanje o šoku, ali je istodobno ostavio publiku podijeljenom oko toga je li priča dostojanstveno privedena kraju ili je putem izgubila oštricu koja ju je učinila legendarnom. Treća i posljednja sezona nastavlja se točno tamo gdje je druga stala: usred kaosa neuspjele pobune. Preživjeli protagonist Gi-hun (Lee Jung-jae), slomljen nakon što je svjedočio smrti najbližeg saveznika, postaje ljuštura čovjeka kakvog smo poznavali. Lee Jung-jae donosi uvjerljivo jeziv prikaz nekada prkosnog borca koji se bori s krivnjom i tihim bijesom, a njegove unutarnje bitke čine ga prizemljenijim i ljudskijim nego ikad. Ipak, rekli bismo da je serija nepotrebno razvučena na drugu i treću sezonu. Treća sezona, iako nudi grandiozan finale, na trenutke je spora i gubi zamah. Brutalnost je pojačana, nasilje postaje neumoljiva rutina, no oštra društvena satira koja je definirala prvu sezonu polako blijedi, ustupajući mjesto tradicionalnijem akcijskom trileru.
Nove igre, iako vizualno spektakularne, dodatno naglašavaju taj pomak. Visokorizična verzija skrivača u kojoj igrači dobivaju noževe kako bi lovili jedni druge, ili finalna “Nebeska igra lignje” koja se odvija na tri visoka tornja, donose šokantne i krvave trenutke. Međutim, dok su igre u prvoj sezoni bile metaforičke arene koje su testirale ljudskost, ovdje postaju doslovnije i sirovije. Intriga koja je proizlazila iz moralnih dilema i odluka koje se moraju donijeti u djeliću sekunde sada je zamijenjena direktnom naredbom za ubijanje. Iako su neke scene, poput one u kojoj transrodna veteranka Hyun-ju (Park Sung-hoon) pokazuje svoje borilačke vještine, iznimno dojmljive i podsjećaju na emocionalni udarac epizode “Ggangbu”, cjelokupni je dojam da su igre postale dodatak široj priči, a ne njezin pokretački motor.
Najveća slabost sezone opet leži u proširenoj ulozi VIP osoba, koje se sad još više pojavljuju. Dok je to u prvoj sezoni bila tek zlokobna kulisa, ovdje dobivaju znatno više vremena pred ekranom, no njihovi dijalozi kao da su izašli iz jeftinih filmova D produkcije. Ponovno je tu i čudan zvuk tijekom razgovora, kao da ih je sinkronizirao netko tko nema blage veze o čemu se radi, a gluma je gotovo karikaturalna, što narušava ozbiljnost i napetost koju maestralno grade glumci poput Lee Jung-jaea i Lee Byung-huna u ulozi Front Mana. Njihovi komentari, koji se često svode na nepotrebno prepričavanje onoga što gledatelji upravo vide, djeluju kao popuna praznog hoda. Sličan osjećaj ponavljanja javlja se i u scenama glasanja o nastavku igre, koje, unatoč pokušaju stvaranja napetosti, postaju predvidljive i usporavaju radnju. Sporedni likovi uvedeni u drugoj sezoni ostaju frustrirajuće nerazvijeni, a njihove smrti nemaju težinu kakvu su imale žrtve iz prve sezone.
Središnji i najkontroverzniji element sezone, koji je izazvao najviše polemika, uvođenje je novog igrača – bebe. Nakon što igračica Jun-hee (Jo Yuri) neočekivano rodi tijekom igre, bogati VIP gledatelji izglasaju da njezino novorođenče postane natjecatelj. Taj potez, opisan kao nevjerojatan čak i za standarde ove serije, postaje okosnica preostalih epizoda. Tvorac serije Hwang Dong-hyuk objašnjava da beba simbolizira buduće generacije i nadu, no mnogi su taj zaplet doživjeli kao bizaran i pretjeran. Ipak, upravo ta odluka postavlja temelj za najpotresnije trenutke sezone i dovodi do finala koji je istodobno dirljiv i duboko uznemirujući, tjerajući Gi-huna i gledatelje da se suoče s pitanjem što znači sačuvati ljudskost u dehumaniziranom svijetu. Moram priznati da sam očekivao kako će Lee Jung-jae ponovno osvojiti nominaciju za Emmy, no to se nije dogodilo. Podsjetimo, on je 2022. osvojio Emmy za najbolju mušku ulogu u dramskoj seriji kao prvi glumac iz Azije. I to u nevjerojatnoj konkurenciji koju su činili Jason Bateman (“Ozark”), Brian Cox, (“Nasljeđe”), Bob Odenkirk (“Nazovi Saula”), Adam Scott (“Severance”) i Jeremy Strong (“Nasljeđe”).
Posljednja scena, koja uključuje i cameo jedne od najvećih hollywoodskih zvijezda, sugerira da je “Squid Game” globalna operacija koja se nastavlja unatoč svemu. Kraj je to koji potvrđuje da je serija postala više od alegorije. Postala je upozorenje da u sustavu koji melje pojedince nema pravih pobjednika. Sad samo ostaje vidjeti hoće li se serija i nastaviti i u Hollywoodu. Ne bi bilo loše i uvesti neke igre tipa trule kobile, lanac probijanac ili ledena baba.