Na Slano Film Days, manifestaciju koja se u organizaciji Mire Purivatre i ekipe Sarajevo Film Festivala održavaju na našoj obali, došli smo u jedinstvenu priliku upoznati jednu od najvećih zvijezda današnjice: Maggie Gyllenhaal, pripadnicu utjecajne umjetničke obitelji, koja se osim glume zadnjih godina sve više okreće pisanju i režiji. Razgovarajući o svemu od Hollywooda do ruskih spisatelja, otkrili smo da je Gyllenhaal kao studentica s ruksakom proputovala Hrvatsku, vlakom od Praga, preko Zagreba do Splita. Hrvatska obala neposredno nakon rata ostala joj je u sjećanju kao mirno mjesto puno dobrodošlice, nasuprot turističkoj poplavi kakvoj svjedočimo danas. Prije intervjua, bili smo na ručku s njezinim također slavnim suprugom i dvije kćeri, od kojih je starija prošle godine uhićena na sveučilištu Columbia zbog sudjelovanja u propalestinskim prosvjedima. Iako podrijetlom Židovka, glumica ponosno podržava aktivizam, slobodnu volju i intelektualni razvoj svoje djece: u druženju sa sve četvero, ugodno nas je iznenadila širina, politička svijest i načitanost obitelji Sarsgaard – Gyllenhaal.
Lijepo mi je razgovarati ovako opušteno s vama, jer u početku ste djelovali kao da se klonite bilo kakve interakcije.
Ajme, bili smo bolesni! Taman prije puta svi smo se porazbolijevali, Peter je imao i temperaturu, zbog čega smo se prvih dana pomalo skrivali. Čuvali smo vas, nismo se čuvali od vas! (smijeh) Baš su mi maloprije kćeri rekle koliko im je ugodno družiti se sa svima ovdje okupljenima.
Porazgovarajmo malo o vašem filmu "Nevjesta!", koji upravo igra u kinima, a već je dostupan i na HBO-u. U njemu ste producentica, scenaristica, redateljica, angažirali ste neke od najvećih hollywoodskih zvijezda poput Christiana Balea, Jessie Buckley i Penélope Cruz, pa i svojeg brata Jakea i supruga Petera Sarsgaarda… Neki dan predstavili ste ga publici u Slanom.
Kada me Miro pozvao na festival, predložio je da prikažemo moju "Mračnu kćer". To je film koji volim, ali star je pet-šest godina. I pomislila sam: ne, prikažimo "Nevjestu!" Nakon nekoliko dana ovdje, slušajući Paveła Pawlikowskog i Joannu Kulig kako oplakuju propast kinematografije zbog američkog studijskog sustava, a zatim predivno predavanje Rubena Östlunda u kojem je rekao vrlo sličnu stvar, počela sam se osjećati pomalo nervozno zbog svog odabira. Jer ovaj film je zaista veliki hollywoodski, američki studijski film. Na neki se način osjećam kao da sam se infiltrirala s druge strane. S druge strane, stvarno sam ponosna na ovaj film. Kako sam imala vremena razmišljati o njemu dok je izlazio u svijet, mislim da to nije samo film o čudovištima već je i sam svojevrsno čudovište. I nisam sasvim sigurna gdje se uklapa. I jako me zanimalo kako će proći na ovom prekrasnom europskom festivalu nezavisnog filma.
Za one koji još nisu vidjeli film, koliko se oslanja na originalnu knjigu o Frankensteinu? Neki ga nazivaju i vašim obračunom s Mary Shelley.
Kod mene je fokus na Frankensteinovoj nevjesti, koje u knjizi ni nema, a u originalnom filmu pojavljuje se na dvije minute i ne govori. Ta činjenica natjerala me da se zapitam što joj se mota po glavi. Razumijem Franka i njegove potrebe. Tako je užasno usamljen da neće preživjeti sam. Shvaćam to i imam puno suosjećanja za njega. Ali što je s njom?
Film je izazvao puno podijeljenih reakcija. Jeste li to očekivali?
Rekla bih to otvorenije od vas, izazvao je puno bijesa. Politika emocija nije uvijek jednostavna. Jedna mlada žena rekla mi je da je bila uzrujana što ga je Ida voljela iako joj je lagao. Izazvala bih vas, nakon određene dobi, da nađete ženu kojoj nisu lagali ili ljubavnika koji nije lagao. U filmu se radi se o vraćanju njezina glasa, ali i o vrlo kompliciranom postojanju u svijetu i kompliciranoj ljubavi. Radi se o razlici između fantazije i osjećaja da si zaista živ u ovome svijetu. Mene puno više zanima stvarnost, čak i ako je ponekad monstruozna. Ja sam žena u ovom svijetu 48 godina, pa sam se navikla na teške stvari koje su ponekad srceparajuće. Mislim da film govori o svemu tome: o slomljenom srcu, ljubavi i bijesu. A kada napraviš film o bijesu, što zapravo očekuješ? Dio toga će ti se vratiti.
Kažete da ste navikli na teškoće, ali čitati loše kritike nakon što ste u nešto uložili godine života sigurno nije lako. Općenito, biti uspješna žena u današnjem društvu nije lako. Ljudi prečesto preziru tuđi uspjeh. Kako se nosite s tim?
Nisam još stigla do te točke, ali mislim da postoji mjesto u kojem se možeš osjećati savršeno ugodno s tim da te neki ljudi mrze. Težim tome. Polako postajem ponosna što neki ljudi mrze mene i moj rad. Očekivanje da će svi to voljeti je razumljivo, ali djetinjasto. Priče o čudovištima tradicionalno služe dvije svrhe. Jedna je da uzmemo sve monstruozno u sebi i stavimo u nekog drugog – u Golema, jetija ili izmišljeno čudovište. Ali zanimljive priče, poput "Frankensteina" Mary Shelley, one su u kojima čudovište ima humanost i sadrži oboje: potrebu, ranjivost, radost, ljubav i mračne aspekte. Lik poput Frankensteina, koji drži oboje, može biti utješan jer možete reći: "U redu, i u meni postoji oboje, i to je dio života."
Sada govorimo o čudovištima u nama. No ako nakratko pogledamo izvan nas, tko su čudovišta današnjeg svijeta?
Po meni, problem je kada kažemo: ova osoba je čudovište. Jeffrey Epstein je monstruozan i užasan, ali koja kultura je to dopustila? Radi se o dubljim strukturama i o tome da u svima nama postoji monstruoznost. I zato ne govorim o toj vrsti zla koju je lako raščlaniti, već o pravoj tami i zastrašujućim aspektima svih nas.
Tu nužno dolazimo i do položaja žene u filmu. Što vas je povuklo u autorske vode?
Oduvijek mnogo čitam, razmišljam, pokušavam pronaći način da svoje likove učinim stvarnijima. Iz filma u film, shvatila sam da se sugestije glumice rijetko shvaćaju ozbiljno. Umorila sam se od borbe za vlastite likove i odlučila uzeti kreativni proces u vlastite ruke. Kada postoji tako malo filmova koje su snimile žene, ima smisla da postoji jednostavnost u prikazu žena. Kada žene postanu autorice, imamo iskustvo koje je puno potpunije i ispunjava cijeli spektar stvari – uključujući ono monstruozno i lijepo. Znamo to jer to živimo. Kada žene slušaju same sebe, snimaju filmove koji su drukčiji, a ženski likovi imaju aspekte koje nismo prije vidjeli.
Kako iz te perspektive gledate na film "Tajnica", u kojem igrate ženu koja uživa u seksualnom podčinjavanju? Kad sam ga prvi put vidjela, pomislila sam: napokon malo fetiša u ljubavnom filmu. Sada razmišljam bih li ga drukčije doživjela.
Ja sam ga nedavno ponovno pogledala, prvi put nakon 20 godina. Mislim da je film malo zastario, ali nemam problema s njegovom politikom. Radi se o pristanku. Ako to želi i odrasla je osoba, zašto to ne bi mogla imati? Ne zanima me puritanizam ni moraliziranje o tuđim željama. Može se teoretizirati da je bila prisiljena, a da to ni ne zna, ali zašto joj oduzeti pravo na odabir? Iz moje perspektive, ona je odrasla osoba koja zna što želi i to otvoreno pokazuje. To ga čini uvjerljivom i radikalnom pričom, jer njezina želja nije nešto što smo kulturološki prihvatili kao dozvoljeno.
Mislite li da se umjetnici danas više autocenzuriraju iz straha od javnog razapinjanja?
Vjerojatno, ali mene to ne zanima. Ne želim se cenzurirati kako bih zadovoljila javnost. U svakodnevnom životu, cenzuriram se jer sam odrasla osoba koja teži biti puna poštovanja i empatije, ali kao umjetnica odbijam biti dio sustava u kojem su ljudi sa svih strana društvenog spektra prestali razmišljati.