Procvat francuskog stripa dogodio se nakon završetka Drugog svjetskog rata, dobrim dijelom zahvaljujući zakonu koji je 1949. progurala Komunistička partija Francuske (tada još vrlo snažna zahvaljujući zaslugama u Pokretu otpora tijekom rata) kojim se zabranjivalo objavljivanje američkih (iako, naravno, nigdje nije specifično navedeno da se to odnosi baš na njih) stripova „kako bi se zaštitila mladež od perfidnog i kvarnog stranog utjecaja“.
Dok će današnja desnica sva radosna skočiti na ovu činjenicu kao na još jedan manifest totalitarnog komunizma, zanimljivo je, međutim, primijetiti kako su Francuzi samo malo preduhitrili Amerikance koji su 1954. donijeli sličnu uredbu kojom se uvodi „Comics Code Authority“ – tijelo koje su osnovali sami nakladnici, a koje je trebalo provoditi autocenzuru nad neprihvatljvim sadržajem u stripovima. Iako su tim zakonom iz 1949. pogođeni i domaći autori jer su de facto bili podvrgnuti cenzuri, on je ipak omogućio znatan rast francusko-belgijske strip-produkcije pojavom brojnih domaćih strip-časopisa. Uglavnom, kako su časopisi imali vrlo ograničen vijek trajanja na kioscima, uglavnom od tjedan do mjesec dana, izdavači su se dosjetili formata koji će im omogućiti eksploataciju najpopularnijih stripova. Tako su u Francuskoj rođeni strip-albumi, knjige A4 formata od uglavnom 48 stranica koje sadrže jednu ili više epizoda nekog stripa. U početku je uvez varirao između mekog i tvrdog i, iako se tvrdim koricama htjelo dobiti na ozbiljnosti, jedan od ključnih razloga zašto su na kraju tvrde korice prevladale jest što su tvrdoukoričenim strip-albumima bila otvorena vrata supermarketa pa je tako krajem šezdesetih tvrdokoričeni strip-album postao normativ.
Takav status quo trajao je negdje do zore novog milenija, a onda su se stvari polako počele mijenjati. Dijelom krivicom novog, ubrzanog načina života, digitalnih sadržaja koji se konzumiraju u minutama, ako ne sekundama, a dijelom zaslugom revolucije mangi koje su u Francuskoj odnijele ogroman dio tržišta, što kvalitetom, što kvantitetom. Kod francuskih serijala norma je jedan album od 48 stranica godišnje, dok je kod japanskih minimalno četiri tankobona od 200-tinjak stranica. Stoga nije ni čudo što Francuzi sve manje žele čekati četiri do pet godina da pročitaju cjelovitu priču podijeljenu na nekoliko albuma. Hoću sad i hoću sve postalo je novo normalno u strip-industriji pa su se izdavači i autori morali početi prilagođavati novim zahtjevima tržišta. Navike je teško mijenjati, stoga se stari, dobri strip-album još uvijek ne da, ali činjenica je da sve više stripova izlazi u obliku cjelovitog crtanog romana od dvjestotinjak i više stranica, ili se, ako baš mora izaći u nastavcima, čeka s objavljivanjem prvog albuma bar dok drugi i dio trećeg ne bude nacrtan, kako bi se što više smanjio interval između izlaženja brojeva.
Fabien Vehlmann jedan je od plodnijih i istaknutijih autora današnjice. Oprobao se u gotovo svim žanrovima i uvijek je u potrazi za novim temama i formatima, Posljednji Atlas, jedan od njegovih najsvježijih radova, donosi još radikalniji iskorak u odnosu na klasični strip-album. Serijal od samo tri nastavka od kojih svaki ima dvjestotinjak stranica i koji će biti završen u svega dvije i pol godine za francuske je pojmove nestvarno brzo. Sve je to lijepo, divno i krasno, ali valja li to išta?
Posljednji Atlas je, ukratko rečeno, znanstveno-fantastični ukronijski triler. Radnja se događa u „alternativnoj“ sadašnjosti u kojoj je Idras Belkacem, alžirski inženjer strojarstva, 1938. sagradio prve atlase, mobilne strojeve koji će olakšati istraživanje i bušenje u srcu središnje Sahare, područja na kojemu su geološka istraživanja upućivala na velika ležišta. 1951. u Saint-Nazaireu počinje proizvodnju atlasa klase II i III, orijaških robota čija snaga omogućava brzu gradnju zgrada i infrastrukture na području cijele Francuske. Osim toga, otkriće rudnika uranija na jugu Alžira potaknut će stvaranje prototipa klase IV, koji radi na atomski pogon. Flota od šesnaest atlasa klase IV šezdesetih godina prošlog stoljeća provodi sveobuhvatan program izgradnje infrastrukture u Alžiru kako bi umirila valove studentskih prosvjeda u kojima alžirska mladost počinje silovito tražiti nezavisnost i dolazak Arapskog proljeća. Nažalost, gesta dobre volje s francuske strane došla je prekasno. Izbija krvavi rat i trebat će dočekati 1976. kako bi zloglasna “katastrofa u Batni” označila kraj sukoba, prisilivši Francusku, pod međunarodnim pritiskom, da Alžiru napokon dâ neovisnost koju je i predugo čekao.
Premotavamo na 2018. Sitni kriminalac Ismaël Tayeb upravo se zamjerio svom bossu slomivši mu prst dok ga je spašavao od murje. Da bi se iskupio, mora nabaviti radioaktivne tvari koje trebaju Malijcima, bossovim partnerima. Ismaël se sjetio da su atlasi klase IV, njegova dječačka opsesija, radili na atomski pogon i da su imali goleme baterije koje bi mogle poslužiti Malijcima. Problem je što su svi atlasi nakon katastrofe u Batni razmontirani. Osim jednog, koji zbog pravnih problema trune negdje u Indiji. Istovremeno, u alžirskom nacionalnom parku Tassili n’Ajjer ptice odbijaju migrirati i ugibaju. Na različitim životinjskim i biljnim vrstama pojavljuju se identični geometrijski motivi. I pojavljuje se tajanstveni, prijeteći stup dima u pustinji. Možda će baš taj posljednji atlas biti zadnja crta obrane od nepoznate prijetnje iz pustinje? Vehlmann, ovaj put u paru s Gwenom De Bonnevalom, vješto gradi misterij iz poglavlja u poglavlje (priča je podijeljena na trideset poglavlja), u svakom otkrivajući po jedan komadić slagalice, ujedno dodajući i nove elemente u igru, bez puno praznog hoda. Likovi su izvrsno karakterizirani, od neobičnog, karizmatičnog antijunaka pa do običnih statista, sve djeluje iznimno uvjerljivo i vuče vas da okrećete stranice. Crtež potpisuje polivalentni i iskusni Hervé Tanquerelle koji vrlo efikasno i znalački ilustrira ovu priču, s optimalnom količinom detalja i bitno smanjenim brojem kadrova u odnosu na klasične strip-albume. Upravo u tom grmu leži zec jer jedna uobičajena tabla klasičnog strip-albuma sadrži u prosjeku desetak kadrova i uglavnom je (pre)bogata detaljima, što iziskuje od crtača puno više vremena i napora. Kako bi ubrzali rad i povećali broj stranica, autori su se poslužili formulom svojih talijanskih susjeda iz Bonellija koji uglavnom koriste ovakvu standardnu rešetku od 5-6 kadrova u tri kaiša po stranici. Malo neobično za vidjeti u francuskom albumu, ali vrlo se brzo priviknete kad uronite u čitanje pošto vas priča sasvim obuzme. No nemojte me krivo shvatiti, nipošto se radi o zbrzanom ili lošem crtežu, u pitanju je čisto stilski i produkcijski izbor.
Problem s ovakvim trilerima je što rasplet rijetko bude na nivou zapleta, ali ja sam se toliko navukao pročitavši prve dvije knjige da sam ih jednostavno morao objaviti, pa makar kraj bio mnjah (iako moram reći kako imam poprilično povjerenja u Vehlmanna, on uglavnom jako dobro zna što radi, tako da sam uvjeren da je imao kraj već riješen već u startu). Kako već godinama čitam gotovo isključivo cjelovite, završene stripove, sad opet nakon dugo, dugo vremena s nestrpljenjem čekam zadnji nastavak nekog stripa. I zapravo mi je to skroz gušt! Pa ne mora baš uvijek pobijediti „hoću odmah i hoću sve“, zar ne?