HAVC je sramota hrvatske kulture, a oni koji odbijaju filmove ne snose nikakvu odgovornost

HAVC je prošle godine bio velika medijska tema iz svih pogrešnih razloga. Javnost se nadala da je cijela priča gotova, ne mareći zapravo previše tko je u cijeloj aferi pobjednik. Međutim, nagrađivani hrvatski redatelj Arsen Anton Ostojić uvjerava da se nije puno toga promijenilo u Hrvatskom audiovizualnom centru iako je u mandatu već drugi ravnatelj.

Postoji pismo koje ste poslali Hrvatskom audiovizualnom vijeću, najvažnijem tijelu HAVC-a, a povodom objave rezultata natječaja za sufinanciranje filmskih projekata. Koliko vidimo, bili ste iznimno žestoki. Zašto?

I na ovom natječaju odbijen je moj dugometražni igrani film, što je u zadnje četiri godine ukupno sedmi put da me HAVC odbija, za dva hrvatska dugometražna igrana projekta, zatim dva puta za dodjelu sredstava za obradu već snimljenog filma i jednom za animiranu koprodukciju. Znači, u ove četiri godine HAVC me odbio deset puta, iako je dobar dio tog vremena moj prethodni film “Halimin put” bio najnagrađivaniji hrvatski film. Riječ je o netransparentnom postupku koji se provodi arbitrarno, protivno važećim pravilima, a to znači da se upravo tako troši novac poreznih obveznika koji iz svojih plaća izdvajaju za sufinanciranje hrvatskog filma i koji nisu svjesni da se novac ne dijeli po kriteriju kvalitete, relevantnosti i izvrsnosti projekta. Stoga sam vrlo jasno u tom pismu napisao da je HAVC sramota hrvatske kulture te to isto ističem i sada. Žao mi je samo divnih zaposlenika i administratora koji predano rade u HAVC-u i koji doista nisu krivi za ovo. Kriv je prvenstveno nakaradni sustav koji je neprofesionalno postavljen i nadasve su krivi umjetnički savjetnici koji imaju apsolutnu moć da odlučuju što će se snimati i za koliko novca. Pri tome ne snose baš nikakvu odgovornost i zaštićeni su poput ličkih medvjeda.

Koji je vaš projekt sada odbijen?

Odbijen je projekt “Brijunska priča” koji je već prošao i razvoj scenarija i razvoj projekta. Riječ je o prvom hrvatskom filmu koji bi se snimao na Brijunima, projektu u kojem je, npr., pristao glumiti jedan od najcjenjenijih europskih glumaca Klaus Maria Brandauer, nominiran za Oscara. Moj austrijski koproducent nagrađen je Oscarom, moja slovenska koproducentica je koproducirala Oscarom nagrađenu “Ničiju zemlju”, moj srpski koproducent koproducirao je film “Zvizdan”, moj poljski koproducent je koproducirao film “Koja je ovo država”. Tu je i makedonski koproducent koji je inače producirao “Oslobođenje Skoplja”. Doista izvrsna koproducentska ekipa, ali to ne pomaže.

Koje je obrazloženje?

Mislim da umjetnički savjetnici i ne uzimaju u obzir te bitne faktore za svaki projekt, uključujući i redatelja, jer se bave isključivo time koliko im se sviđa ili ne sviđa scenarij. Ili točnije rečeno, kome moraju vratiti uslugu, tko im je prijatelj i slično. Uvijek pronalaze izlike jer se sve temelji isključivo na njihovoj subjektivnoj procjeni, a kako sam vidio u ovom njihovu objašnjenju, čak i lažu. Zar mislite da bi svi ovi iskusni profesionalci pristali raditi na projektu da ne misle da je projekt odličan? I Rade Šerbedžija je trebao glumiti držeći da je scenarij odličan. Tu postoji još jedan strašan element – svi ti umjetnički savjetnici radili su protivno Pravilniku HAVC-a u kojem se u članku 9. jasno navode kriteriji za izbor filmova, od kojih je jedan od najvažnijih, citiram: “Uspjesi redateljeva/redateljičina posljednjeg filma, kao i cjelokupni opus redatelja/ice”. Dok su meni uporno odbijali projekte, ovih su ih godina puštali redateljima čiji su prethodni filmovi doslovno propali, čiji se opus ne može ni približno mjeriti s mojim, koji su dokazali da rade loše filmove, koji nisu režirali desetljećima ili koji čak nisu nikada ni režirali ni kadar igranog filma. Možda umjetnički savjetnici ne razumiju svoju ulogu, da se ovdje ne radi o natječaju za najsimpatičniji scenarij po njihovim mjerilima, već o natječaju za najbolji projekt, a najvažniji dio projekta je uspješni redatelj.

Jeste li se obraćali nadležnima? Znam da ste i prije javno govorili o tome.

Obraćao sam se ministrici kulture Nini Obuljen Koržinek, državnom tajniku, predsjedavajućem Upravnog odbora HAVC-a, kao i svim prethodnim ravnateljima HAVC-a, ali – nećete vjerovati – svi oni samo sliježu ramenima. Kažu da ne mogu ništa napraviti jer po pravilniku odluku donosi isključivo dvoje umjetničkih savjetnika. Evo jasnog primjera sramotne situacije kada su umjetnički savjetnici Dean Šoša i Jelena Paljan odbili odobriti sufinanciranje obrade i mog nezavisnog filma “F20” koji smo partner i ja snimili vlastitim sredstvima, bez HAVC-a. I taj film prikazan je ove godine na Pulskom filmskom festivalu gdje je dobio toliko visoku ocjenu publike da se plasirao na vrlo visoko 6. mjesto od čak 104 većinski hrvatska igrana filma koja su u zadnjih 13 godina bila prikazana na festivalu u Puli i za koje je glasovalo nekoliko tisuća ljudi u publici. Znači li to da je taj film, inače niskobudžetni žanrovski film, na granici tzv. slashera, koji sam napravio u očaju s mladim glumcima debitantima, po jednom vrlo egzaktnom kriteriju – a to je ocjena publike u Areni – bolji od 98 ostalih hrvatskih filmova koje je HAVC sufinancirao? A Šoša i Paljan to odbiju. I pri tome je bivši ravnatelj Daniel Rafaelić govorio kako mu se film jako sviđa, ali da ne može i ne želi mimo odluke umjetničkih savjetnika. Nakon svega “F20” sudjeluje u konkurenciji na festivalima s A-liste, a do sada je otkupljen za distribuciju u SAD-u, Južnoj Koreji, Latinskoj Americi.

Kakvi su točno kriteriji po kojima odabiru filmove koje će financirati?

Iskreno, mislim da ne postoje. Sadašnja umjetnička savjetnica koja je zaposlena na Odsjeku filmske i TV režije na Akademiji dramske umjetnosti upravo je odobrila dva projekta svojih kolega s tog istog odsjeka iako su njihovi prethodni filmovi propali i na festivalima i kod publike. Divno. Pri tome nije odbila samo moj projekt, već je odbila i novi projekt jednog od naših najboljih redatelja uopće Rajka Grlića koji ima trenutačno najnagrađivaniji hrvatski film. Kako je to moguće? Kakvu poruku ona, kao nastavnica filmske režije, šalje svojim studentima? Da izvrsnost nije bitna? Nakon ovog incidenta očekujem da ta umjetnička savjetnica iz moralnih razloga odmah preda ostavku, a ako to ne učini, da novi ravnatelj Chris Marcich razmotri njenu smjenu kako bi se već jednom stalo na kraj arbitrarnosti odlučivanja umjetničkih savjetnika.

Zašto ravnatelj HAVC-a Chris Marcich ne reagira?

Marcich je jako dobar čovjek i iznimna osoba, no mislim da su ga preveslali. Vidjet ćemo hoće li uspjeti smijeniti tu umjetničku savjetnicu, odnosno, još važnije, hoće li moći voditi brigu da čitav postupak slijedi HAVC-ova vlastita pravila i da se sredstva dodjeljuju najboljima. Problem je u tome što je na čelu Hrvatskog audiovizualnog vijeća redatelj koji je i kolega te iste umjetničke savjetnice na Odsjeku filmske i TV režije, tako da jedna kolegica odobrava projekte svojim dvama kolegama, a sve to potvrđuje njihov treći kolega. Naravno da tu za Grlića ili mene nema mjesta. Tragično je kad umjetnički savjetnici kažu da su projekti tih kolega toliko dobri da nisu ni trebali prolaziti kroz razvoje scenarija i razvoje projekta, a mene i ostale tjeraju na sve te faze razvijanja. Taj isti redatelj koji je predsjedavajući AV vijeća nakon neuspjeha svog prethodnog filma u roku od 10 mjeseci dobio je novi film. Pomalo je neobično da je isti redatelj i predsjedavajući Hrvatskog audiovizualnog vijeća, pa i predsjednik Društva hrvatskih filmskih redatelja te predstojnik Odsjeka filmske i TV režije. Pa toliko značajnih funkcija u filmskoj industriji nisu u istom trenutku držali ni najveći doajeni hrvatskog filma.

U pismu kažete da iza nedodjeljivanja sredstava stoji i osobni motiv. Možete li argumentirati takvo mišljenje?

Kako objasniti to da je jedan od prijašnjih ravnatelja samoinicijativno skinuo s liste film koji sam trebao koproducirati, iako ga je tadašnja umjetnička savjetnica predložila za sufinanciranje, samo zato što je vidio da ja stojim iza filma? A taj film je na kraju postao najgledaniji češki dugometražni animirani film u povijesti Češke te jedna od najgledanijih hrvatskih manjinskih koprodukcija u povijesti. Pazite, jedan naš poznati redatelj, koji je bio umjetnički savjetnik prije 3-4 godine, odbio je i moj projekt “Zujanje pčela”, za koji je pismo namjere dala poznata glumica nominirana za Oscara Sarah Miles, koja je bila oduševljena scenarijem. Suluda je to situacija u kojoj moj poznati kolega, čiji su filmovi u direktnom srazu s mojim filmovima uvijek gubili, bude taj koji odlučuje hoću li ja snimati ili ne. Pa naravno da mu je interesu da moj film ne prođe. Sukladno tome odbio je i “Brijunsku priču”, kao što nije htio dati nagrade ni “Haliminu putu” kada je bio predsjednik žirija u Puli, iako je film kasnije postao najnagrađivaniji hrvatski film. Zato mislim da iza ovoga stoje osobni motivi, tj. poznati hrvatski jal, pomiješan s mediokritetstvom. I nažalost, HAVC to podupire i dopušta. I zato je HAVC jedna velika sramota hrvatske kulture.