U svijetu književnosti, ime Hansa Christiana Andersena sinonim je za bajku. Njegovih 156 priča, od "Ružnog pačeta" do "Male sirene", prevedeno je na više od 125 jezika i utkano u kolektivnu svijest.
Gotovo proročanski, uveo je revoluciju koristeći jednostavan, razgovorni jezik u vrijeme kada je književnost bila strogo formalna, dajući svojim pričama neposrednost i emotivnu snagu. Njegov opus nije bio bijeg od stvarnosti, već njezin odraz u čarobnom zrcalu, prožet temama siromaštva, otpornosti i duboke ljudske tuge, koja ga je pratila cijeloga života.
Ta tuga izvirala je iz traumatičnog djetinjstva koje je u svojim memoarima pokušao uljepšati. Stvarnost je, međutim, bila daleko mračnija, a njezini užasi - od majčinog alkoholizma do nasilja u tvornici gdje je radio - izbijali su kroz fikciju. Njegove bajke, kako je primijetio biograf, otvaraju se poput Pandorine kutije, oslobađajući priče o zlim očusima i izgubljenoj djeci. "Ružno pače" nije samo priča o odrastanju, već duboko osoban autoportret dječaka koji se osjećao odbačenim i neshvaćenim, sanjajući da će se jednog dana pretvoriti u labuda prepoznatog od svih.
Osjećaj nepripadanja pratio ga je cijeli život, posebice u ljubavi. Njegov intimni svijet bio je labirint neuzvraćenih osjećaja prema muškarcima i ženama. Strastvena pisma koja je slao prijatelju Edvardu Collinu, opisujući svoju ljubav kao "žensku", ostala su neuzvraćena. Upravo je Collinova odluka da se oženi inspirirala jednu od njegovih najtužnijih priča, "Malu sirenu". To je Andersenova alegorija o žrtvi i gubitku: sirena koja se odriče svog glasa za princa koji je ne može voljeti. Poput svoje junakinje, i Andersen je često bio nijem, gubeći one za kojima je čeznuo.
Unatoč slavi koja mu je omogućila ulazak u visoke društvene krugove, Andersen se nikada nije u potpunosti uklopio. Ostao je vječno svjestan svog skromnog podrijetla, nespretan i bolno socijalno neprilagođen. Dok je boravio na imanjima plemića, gdje je bio cijenjen kao atrakcija, njegove su se priče često vraćale siromašnoj djeci. Taj unutarnji raskol između svijeta kojem je težio i onog iz kojeg je potekao stvorio je kompleksnu ličnost, genija koji je istovremeno bio ranjiv, tašt i duboko suosjećajan.
Biografi ga danas smatraju biseksualcem, no Andersen je najvjerojatnije živio u celibatu, istovremeno fasciniran i užasnut tjelesnošću. Njegovi dnevnici otkrivaju posjet bordelu gdje je platio djevojci samo da bi je promatrao, sažalijevajući njezinu sramotu. Fizička ljubav bila mu je odbojna, a strast je pronalazio u platonskim vezama, poput one s vojvodom Carlom Alexanderom, s kojim je izmjenjivao nježna pisma, ili u idealiziranoj ljubavi prema pjevačici Jenny Lind, koja mu nikad nije uzvratila osjećaje.
Najbizarniji uvid u njegovu intimu pružaju dnevnici u kojima je bilježio sklonost masturbaciji. Svaki put kad bi se prepustio "dvostruko-osjetilnom" užitku, kako ga je zvao, u dnevnik bi upisao križić. Jedan zapis to ilustrira: "Danas me posjetila ta i ta osoba, tako su slatki. Kad su otišli, imao sam dvostruko-osjetilni ++." Ova pedantnost otkriva usamljenog čovjeka koji je svoje najskrivenije porive povjeravao papiru, stvarajući jedinstven dokument o unutarnjoj borbi.
Njegova društvena nespretnost kulminirala je tijekom posjeta Charlesu Dickensu 1857. godine, uništivši prijateljstvo dvojice književnih divova. Posjet planiran na dva tjedna produžio se na pet, tijekom kojih je Andersen ispadima dovodio obitelj Dickens do ludila. Plakao je na travnjaku zbog loše kritike i navodno tražio da ga Dickensov sin svakodnevno brije. Nakon njegova odlaska, Dickens je na ogledalu gostinjske sobe napisao: "Hans Andersen spavao je u ovoj sobi pet tjedana - što se obitelji činilo kao VJEČNOST." Više mu se nikada nije javio.
Posljednje godine proveo je boreći se s posljedicama pada i rakom jetre. Umro je u 70. godini, no strah da će biti živ pokopan bio je toliki da je uz krevet ostavljao poruku: "Samo se čini da sam mrtav." Do kraja je ostao vjeran svojoj publici. Prije smrti, zamolio je skladatelja glazbe za svoj sprovod da ritam prilagodi dječjim koracima, jer "većina onih koji će hodati za mnom bit će djeca". Otišao je čovjek čiji život nije bio bajka, ali koji je svijetu ostavio one najljepše.