Svoj slikarski ciklus kojim se predstavlja u Galeriji Kranjčar Monika Sinković objedinila je indikativnim naslovom Nešto poput sna. Radi se o slikama mahom figurativne provenijencije, na kojima će kao osnovni motivi u praviludominirati različiti ljudski likovi. Umjetnica prikazuje sebe ili sebi bliske ljude, ali nipošto na uvriježen način (auto)portreta; vizualna prepoznatljivost popraćena psihološkomkarakterizacijom neke konkretne i dobro joj poznate osobeovom se prigodom ne nalazi u središtu njezinih umjetničkihpreokupacija. Umjesto toga ona se usredotočuje na opći ugođaj, i to na ugođaj kakav se – kao što nam to i naslov cjelokupna ciklusa nedvosmisleno sugerira – javlja u snovima. Nije pretjerano konstatirati kako Monika na određeni načinslika sjećanja na snove, pritom ne inzistirajući toliko nanjihovim „sadržajima“ koliko na, uvjetno rečeno, nekim elementarnim vizualnim karakteristikama što ih snovi u pravilu podrazumijevaju. A snove nikada neće krasiti kristalna jasnoća doživljaja; uz njih nužno vežemo odrednice kao što sumaglovitost, fluidnost, ili zamućenost, dakle one iste koje ćenam se nametati dok promatramo slike iz ciklusa Nešto poput sna.
Zovem se Monika Sinković, rođena sam 1997. u Zagrebu. Diplomirala sam 2023. na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Do sada sam imala četiri samostalne i više skupnih izložbi, a ove godine sudjelovala sam na umjetničkoj rezidenciji „Dekonstrukcija slike“ u Leipzigu. Trenutno radim i stvaram u ateljeu koji dijelim s prijateljicama slikaricama, atmosfera je uvijek odlična, puna smijeha, razgovora i boje ima posvuda.
Inspiraciju najčešće pronalazim u svakodnevici: u ljudima, njihovim pokretima i trenucima koji se događaju „usput“. Ono što me vuče iznutra jest osjećaj stalne užurbanosti i opterećenosti obavezama koje me prate iz dana u dan, a sve to na kraju pronađe svoj put na platnu. Fascinira me način na koji ljudi provode svoje vrijeme, kako se i sami mijenjamo iz trenutka u trenutak.
Ne zanima me toliko identitet likova, koliko osjećaj tog trenutka: pokret, napetost, ritam neke radnje. To je za mene i slikarski izazov: kako uhvatiti taj dojam, a ne doslovan prikaz.
Vjerujem da napredak u umjetnosti dolazi iz stalnog istraživanja: sebe, okoline i različitih medija. Nije dovoljno samo slikati, treba kopati dublje, zalaziti u: kiparstvo, animaciju, fotografiju, dizajn… i dopustiti si eksperimentiranje pa i neuspjehe. Umjetnost je za mene maraton, ne sprint.