Na plaži u Cannesu 1. rujna 1939. stajala je maketa katedrale Notre-Dame u prirodnoj veličini, u luci je bio usidren brod koji je iz Amerike dovezao Garyja Coopera, Mae West i Tyronea Powera, a u dvorani je sve bilo spremno za projekciju "Zvonara crkve Notre-Dame" s Charlesom Laughtonom. Istoga jutra Hitler je ušao u Poljsku. Film su ipak prikazali, a onda su organizatori otkazali preostala tri tjedna programa i poslali goste kući. Prvi filmski festival u Cannesu trajao je jednu večer.
Ideja je ionako nastala iz inata. Venecija je svoj festival pokrenula 1932., ali su ga Mussolini i Nijemci toliko zauzdali da je 1938. bez glavne nagrade ostala Renoirova pacifistička "Velika iluzija", pa su Francuzi odlučili napraviti svoj. Lomilo se hoće li to biti u Biarritzu ili Cannesu, a prevagnuli su gradski oci Cannesa koji su obećali sagraditi palaču ako festival dođe u njihov grad. Sagradili su je tek nakon rata, na brzinu, pa joj je prvi mistral odnio krov. Stanovnici su za tu zgradu plaćali poseban porez i festival su isprva doživljavali kao skupu smetnju.
Prava festivalska premijera bila je prije točno 80 godina, u rujnu 1946., u starom gradskom kasinu, gdje je Grace Moore otpjevala Marseljezu uz vatromet nad lukom. Prikazana su 44 filma iz 18 zemalja, a glavnu nagradu podijelilo je čak 11 filmova. Zbog nedostatka novca 1948. i 1950. festivala uopće nije bilo. Do 1951. održavao se u rujnu, u izravnom sukobu s Venecijom, a nagrada je naziv Zlatna palma dobila tek 1955. godine. Ono što danas zvuči nevjerojatno jest to da do 1972. filmove za program nisu birali ljudi iz Cannesa, nego same države, otprilike po logici po kojoj se i danas biraju kandidati za Oscara za strani film. Američka Šesta flota uplovljavala bi u zaljev usred festivala, starlete su se slikale na palubama, a Sovjeti su strpljivo gradili sliku ljubaznog socijalizma te su 1958. odnijeli Zlatnu palmu s filmom "Ždralovi lete". Amerikanci su se ljutili. Godine 1953. pod francuskim pritiskom u konkurenciju su poslali "Odavde do vječnosti" i dobili sitnu nagradu, pa su distributeri prijetili da više neće dolaziti. Direktor festivala Robert Favre Le Bret 1967. je sam zaustavio prikazivanje Strickova "Uliksa", a Andy Warhol iste je godine doveo "Chelsea Girls" i svoje glumice, danima sjedio i čekao, a film na kraju nikad nije bio prikazan. Moskva je 1976. bojkotirala festival zbog, kako su poručili, zlonamjernosti i diskriminacije. Dvije godine ranije Michel Piccoli pred palaču je doveo prosvjednike jer je policija zaplijenila dva filma o pobačaju.
Na izletu na francuske otoke, koji je 1954. organiziralo vodstvo festivala, britanska starleta Simone Silva skinula je gornji dio kupaćeg kostima i zagrlila zatečenog Roberta Mitchuma. Fotografije su idućeg dana bile na naslovnicama diljem svijeta. Favre Le Bret prestrašio se reakcije konzervativaca, javno se ispričao i postrožio pravila ponašanja. Silvu su prestali zvati, a karijera joj je nakon skandala krenula nizbrdo. U Cannes su umjesto nje doveli Grace Kelly, koja je trebala poslužiti kao pristojna protuteža Silvi. Urednik Paris Matcha Pierre Galante dogovorio joj je fotografiranje u Kneževskoj palači u Monaku s princom Rainierom. Znamo kako je to završilo: Kelly ga je istog dana osvojila, vjenčali su se već iduće godine, ona je napustila glumu i do smrti ostala monegaška kneginja. Fotograf Varietyja Bob Hawkins zapisao je da mu je Kelly u cvjetnoj povorci bacila ružu koja je metalnim šiljkom bila pričvršćena na kočiju. Ruža ga je pogodila u glavu i raskrvarila. Da je ne bi tužio, pozvala ga je na piće na terasu Carltona i dopustila mu da snimi nekoliko ekskluzivnih fotografija. Talijanski redatelj Federico Fellini pojam paparazzo izmislio je 1960. u svom filmu "Slatki život", ali su posao paparazza ljudi na Croisetti radili već desetak godina ranije, i to po nepisanom kodeksu prema kojem se nitko nije gurao u tuđi kadar jer ista fotografija u deset novina ne vrijedi ništa, a ekskluziva vrijedi. Ima tu bezbroj zabavnih dogodovština, poput one o tipu koji se danima motao oko njih s aparatom, da bi potom ponekad i otišao u noć s ponekom starletom, a to mu je polazilo za rukom sve dok veterani nisu primijetili da u aparatu uopće nema filma.
Osamnaestog svibnja revolucionarne 1968. François Truffaut i Jean-Luc Godard sazvali su konferenciju za novinare i zatražili da se festival odmah prekine iz solidarnosti sa studentima i radnicima koji su tih dana blokirali Francusku. Članovi žirija Louis Malle, Roman Polanski i Monica Vitti zbog toga su istog trena podnijeli ostavke, a francuski su redatelji povukli svoje filmove. Poslijepodne je na rasporedu bila projekcija Saurina filma "Peppermint frappé". Kad se zastor počeo otvarati, prosvjednici su se objesili o njega i silom ga zatvorili. To je bio kraj. Nasilja gotovo nije ni bilo, osim nekoliko slučajeva naguravanja, a u jednom od njih Truffaut je završio na podu. U Plavom baru pokraj palače neki je britanski distributer uzbuđeno pitao je li ovo revolucija, a mađarski vlasnik londonskih kina George Hoellering iziritirano mu je odgovorio da nije, jer on zna kako revolucija izgleda. Bilo je nekih naznaka da bi se festival zbog svega što se netom dogodilo mogao ugasiti, ali dogodilo se suprotno. Organizatori su iz pobune izvukli pouku i otvorili vrata onima koji su vikali pred njihovim ulazom. Već 1969. pokrenut je Quinzaine des Réalisateurs, paralelni program u kojem su poslije otkriveni Wenders, Jarmusch i Spike Lee, a kasnije su dodani Un Certain Regard i Zlatna kamera za najbolji prvijenac.
Skupina Amerikanki predvođena scenaristicom Eleanor Perry kupila je 1972. aluminijske ljestve i dvije limenke crvenog spreja te se popela na pročelje Carltona kako bi prefarbala plakat za Fellinijevu "Romu", na kojem su dvije žene imale jednu dojku viška. Zamazale su dio spornog viška prije nego što ih je rastjerala policija. Cannes je tada dobio i reputaciju grada u kojem ništa nije sigurno. Britanskoj kritičarki Dilys Powell odnijeli su svu robu iz hotela, Sergiju Leoneu "drpili" su novčanik s oko 1350 dolara u raznim valutama, a provale u sobe i vile postale su dio svakodnevnog folklora. Godine 1977. svi su evakuirani iz palače usred projekcije Wendersova "Američkog prijatelja" jer je u dvorani pronađena bomba. Osamdesete su bile desetljeće prodavača. Izraelski filmski producenti Menahem Golan i Yoram Globus trošili su milijunske iznose na zakupljivanje raskošnih dvorana i večere za tisuće ljudi, a Golan se jednom vratio s ručka mašući salvetom iz hotela Majestic na kojoj je s Jean-Lucom Godardom napisao ugovor za ekranizaciju "Kralja Leara". Roger Ebert tada je napisao da će salveta vrijediti više od filma i bio je u pravu jer je taj film vidjelo toliko malo ljudi da je Quentin Tarantino godinama u životopisu lagao da je u njemu glumio, a to mu je uglavnom i prolazilo na razgovorima s filmskim glavešinama. Inače, nova palača otvorena je 1983., a odmah je dobila nadimak "bunker".
Ima tu još raznih doskočica. Françoise Sagan 1979. je javno optužila upravu festivala da je pritiskala žiri kako bi Zlatnu palmu dobila "Apokalipsa danas" umjesto "Limenog bubnja", pa su na kraju oba filma dobila nagradu, a po Croisetti se šuškalo da je progovorila jer joj festival nije htio platiti telefonski račun u hotelu. Kako to izgleda iznutra, najbolje je opisao kritičar Charles Champlin, član žirija 1980. Predsjednik je bio Kirk Douglas, a u žiriju je bio i jugoslavenski redatelj Veljko Bulajić. U četvrtak navečer sve je bilo dogovoreno. Ujutro su ostali članovi otkrili da su se Francuzi u međuvremenu sastali bez njih i zaključili da Alain Resnais nije dovoljno nagrađen. Douglas je iz hotela stigao bijesan. Kompromis je bio da se uz Resnaisovu nagradu stavi zvjezdica s napomenom da je ona jednakovrijedna Zlatnoj palmi, koju su te godine ionako već dijelili Kurosawa i Bob Fosse. Festival je tako dodijelio tri prve nagrade, a Favre Le Bret samo je tiho zaključio da mu francuski novinari to nikad neće oprostiti. Pravila su se mijenjala i zbog previše uspjeha. Kad je 1991. "Barton Fink" braće Coen pokupio Zlatnu palmu, nagradu za režiju i nagradu za glavnu mušku ulogu, u pravilnik je ušao članak 8., koji je zabranio da jedan film nosi više glavnih nagrada odjednom.
Klub redatelja s dvije Zlatne palme i danas je slabo popunjen. Do ovog svibnja u njemu su bili Alf Sjöberg, Francis Ford Coppola, Shohei Imamura, Bille August, Emir Kusturica, braća Dardenne, Michael Haneke, Ken Loach i Ruben Östlund, a onda im se pridružio Rumunj Cristian Mungiu. Loach je rekorder po broju filmova s kojima se našao u konkurenciji za glavnu nagradu – bilo ih je čak petnaest. Isabelle Adjani 1981. je za dva različita filma u konkurenciji dva puta izlazila na pozornicu po istu nagradu za najbolju glumicu, i to od tada nikome nije pošlo za rukom. Jane Campion 1993. je s "Klavirom" postala prva redateljica sa Zlatnom palmom, a komercijalni je rekorder korejski "Parazit", koji je nakon palme 2019. u kinima zaradio 262 milijuna dolara.
Prva velika nagrada koja se veže za prostor država bivše Jugoslavije stigla je 1957., kada je nagradu za najboljeg glumca dobio John Kitzmiller, Amerikanac i bivši vojni inženjer koji je nakon rata ostao u Europi, i to za ulogu u slovenskom filmu "Dolina miru" Franceta Štiglica. Deset godina poslije, 1967., u Cannesu je prikazan film "Skupljači perja" Aleksandra Petrovića. Žiri se toliko lomio da je izmislio novu nagradu, Veliku specijalnu nagradu žirija, i podijelio je između "Skupljača perja" i Loseyjeva filma "Accident". France-Soir je preko cijele naslovnice objavio fotografiju Olivere Vučo, Le Figaro je napisao da je jedan jugoslavenski film pomirio vlast i oporbu, a Petrović je poslije zapisao da se kod kuće slavilo kao da je osvojeno svjetsko prvenstvo u nogometu. Nakon pulske projekcije Tito je ekipu pozvao na Vangu i pitao redatelja za koliko je film prodao Amerikancima. "Za pedeset tisuća dolara", odgovorio je Petrović. "Malo", zaključio je predsjednik. Osamdesete i devedesete pripale su Emiru Kusturici. Dobio je Zlatnu palmu 1985. za film "Otac na službenom putu", nagradu za režiju 1989. za "Dom za vješanje", pa drugu Zlatnu palmu 1995. za "Underground", film koji je istovremeno pokrenuo jednu od najvećih i najžešćih političko-estetskih kontroverzi u modernoj europskoj kinematografiji. Nekoliko dana nakon dodjele filozof Alain Finkielkraut objavio je u Le Mondeu tekst pod naslovom "L'imposture Kusturica", film proglasio srpskom propagandom snimljenom u Beogradu, a žiri predvođen Jeanne Moreau optužio da je nagradio ilustratora stereotipa.
Hrvatska je svoje rezultate gradila sporo i uglavnom kroz sporedne programe. Prvi hrvatski film u glavnoj konkurenciji nakon osamostaljenja bio je kratki "Ciao mama" Gorana Odvorčića 2009. godine. Dalibor Matanić 2015. je "Zvizdanom" osvojio nagradu žirija programa Un Certain Regard. Antoneta Alamat Kusijanović 2021. je "Murinom" uzela Zlatnu kameru, nagradu za najbolji debitantski film u svim programima festivala, u konkurenciji od 31 naslova. Redateljica je u Cannes došla u devetom mjesecu trudnoće. Dva dana nakon premijere počeli su trudovi pa je usred noći napustila festival, zbog nedostatka letova vozila se trinaest sati do Hrvatske i otišla ravno u bolnicu. Najveći uspjeh hrvatskog filma dogodio se prije dvije godine, kada je Nebojša Slijepčević osvojio Zlatnu palmu za kratki film "Čovjek koji nije mogao šutjeti", prvu Zlatnu palmu u povijesti hrvatske kinematografije. Film je rekonstrukcija otmice u Štrpcima 27. veljače 1993., kad su paravojne postrojbe zaustavile vlak na liniji Beograd – Bar i iz njega izvele putnike, a jedini koji im se usprotivio bio je Tomo Buzov. Scenarij je složen od tisuća stranica sudskih zapisnika i svjedočanstava koje je redatelju ustupio beogradski Fond za humanitarno pravo. U konkurenciji je bilo 11 filmova odabranih iz više od 4200 prijava. Iduće je godine Slijepčević sjedio u žiriju koji je birao najbolji kratki film. Ni ove godine nije nedostajalo hrvatskih redatelja. U službenoj konkurenciji kratkih filmova prikazan je "Niko ništa nije rekao" Tamare Todorović, koprodukcija u kojoj hrvatski dio potpisuje kuća Dinaridi Film, a redateljica Vida Skerk drugu je godinu zaredom ušla u studentski program La Cinef.
Cannes je danas, za razliku od skromnih i teških početaka, pravi gigant, zasigurno najveći svjetski filmski festival, koji s Venecijom i Berlinom čini veliku trojku, ali mu ta druga dva ipak gledaju u leđa. Na prvom festivalu 1946. registriralo se oko 300 ljudi, sredinom šezdesetih oko pet tisuća, a 1996. njih 28 672. Ove se godine više od 40 000 filmskih profesionalaca iz cijelog svijeta motalo po tom francuskom gradu. Posljednja dva desetljeća donijela su i svoje sablazni. Lars von Trier 2011. je na konferenciji za novinare rekao da razumije Hitlera, pa ga je uprava istog tjedna proglasila nepoželjnom osobom i pustila natrag tek 2018. Iste te 2018. na stubama palače stajale su 82 žene, koliko je redateljica dotad u povijesti festivala imalo film u glavnoj konkurenciji. Lani su organizatori u pravilnik upisali zabranu potpune golotinje na crvenom tepihu i "voluminoznih" haljina s dugim šlepom, a na dan završne svečanosti cijelo je područje ostalo bez struje nakon požara na trafostanici. Ovogodišnji 79. festival, zatvoren 23. svibnja, ispao je koliko europski toliko i istočnoeuropski. Žiri kojim je predsjedao Park Chan-wook dao je Zlatnu palmu "Fjordu" Cristiana Mungiua, drami sa Sebastianom Stanom i Renate Reinsve o paru koji se s djecom seli u njezino rodno norveško selo i tamo nailazi na susjede s bitno drukčijim pogledom na svijet. Velika nagrada otišla je Rusu Andreju Zvjagincevu za "Minotaura", nagrada za režiju podijeljena je između Poljaka Paweła Pawlikowskog i španjolskog dvojca Javiera Calva i Javiera Ambrossija. Amerikanci su zbog svega toga posljednjih godina jako ljuti: smatraju da je u Cannesu premalo američkih naslova, premalo američkih zvijezda, premalo onoga zbog čega kamere dolaze, ukratko – premalo Hollywooda. Ostalima to, izgleda, ne smeta previše, a kad bismo bili zlobni, mogli bismo reći da se zbog toga čak i naslađuju.