Hrvatska etička revolucija nije moguća jer ne razumijemo ni ideju države ni ideju nacije

Snažno upečatljiv glumac, iznimno tankoćutan, oštrouman i mudar dramski pisac, vizionarski hrabar, srčan i uporan umjetnički ravnatelj kazališta te nezamjenjivi koscenarist igranih filmova. Ukratko, Elvis Bošnjak.  

U Gavelli igra “Srce veće od ruku” prema vašem dramskom tekstu, no praizvedba je bila u Splitu. Isto se dogodilo i s vašom dramom “Nosi nas rijeka”.
Zanimljivo mi je vidjeti nove stvari kad ih druga interpretacija pronalazi. Radujem se kad netko razotkrije motiv u drami kojeg nisam bio svjestan. Recimo, Milka Podrug-Kokotović sjajno je igrala Strinu u Nosi nas rijeka. Točno onako kako sam je i vidio, meštrovićevska figura majke patnice. Vlasta Knezović napravila je nešto što nisam očekivao, ženu slabu da nosi tragediju koja ju je pogodila, da nosi taj strašni zadatak. Jako sam se razveselio tome.

“Srce” tematizira prijevaru u braku te predaju kojom svi nastavljaju ustajalu kolotečinu. Biste li voljeli da vam netko kaže da mu je predstava pomogla da sagleda i razriješi svoju situaciju?
Ako je nekome moja predstava pomogla, bit ću zadovoljan, ali ne mora mi se to prijavljivati. Često mi ljudi prilaze i uspoređuju svoj život s onim što su vidjeli na sceni. Kašeta brokava, Nosi nas rijeka ili Srce veće od ruku izazivaju burne emotivne reakcije, no ne volim slušati o tome. Uvijek mi je najbolji tekst onaj koji sad pišem i uronjen sam u njega. Kad me netko vraća natrag i opisuje mi svoj emotivni ili misaoni doživljaj onog što sam napisao, zbunim se, osjećam se nelagodno i želim da taj razgovor što prije završi. Nakon premijere moj tekst više ne pripada meni, pripada svima. Ja moram krenuti dalje.

Živimo u zemlji većinom deklariranih vjernika, no prijevara raznih vrsta svuda je oko nas. Što reći o vjeri tih ljudi i o Crkvi?
Moj je život obilježila jedna prava, istinska vjernica. Obilježila ga je bezgraničnom ljubavlju za druge. Bog ne postoji izvan ljubavi. Sve ono što hoće biti Bog, a ne izlazi iz ljubavi, ne može biti Bog niti može biti s Bogom. Odgojen sam u katoličkoj obitelji, moj moralni ustroj izlazi iz tog odgoja. Na njemu stoji moja kralježnica. Taj se odgoj prije svega temeljio na zajednici ljudi koji ljube jedni druge premda je to ponekad i bolno, ne na dogmi. Vjera nas je okupljala u ljubavi. Bio je to dobar odgoj. Išao sam redovito u crkvu i danas mi to nedostaje. Netko mi je uzeo moju Crkvu jer ne mogu slušati sve ono što se u njoj govori, a izlazi iz mržnje, iz osude. Crkva danas agresivno brani svoje pozicije, ali to nema nikakve veze s idejom ljubavi na kojoj počiva. Bog za mene nije turobni starac s bradom koji sjedi na oblaku i prijeti svima oko sebe. Za mene je Bog potraga za idejom ljubavi. Možda mi je netko uzeo Crkvu i žalostan sam zbog toga, ali mi nije uzeo vjeru. Ne mislim na ispovijedanje ove ili one religije, mislim na vjeru u ideju ljubavi koja je osnova i smisao svake vjere, samo što to često zaboravljamo.

U drami “Otac” glavni lik, koji je počinio najteža nedjela, od Boga traži kaznu, a ne oprost. Koliko je ljudi danas spremno na to?
Primiti svoju kaznu bolno je i teško i ne treba to tražiti od svakoga. Niti oni koji je prime trebaju to pokazivati. Postoji ta kazna koju nam odrede drugi, koja nas sramoti i unižava kao ljudska bića. Pokazivati danas ljude koje obilježimo takvom kaznom vrlo je unosno, radimo to gotovo sladostrasno. Oni su zvijezde koje povećavaju broj klikova i dobri su za marketing. Ali, postoje ljudi koji tiho nose svoje kazne, grijehe, oproste, koji s njima vode dijalog cijeli život. To su ljudi koji mene zanimaju. I tu se vraćamo na prethodno pitanje. Vjera, Crkva, bilo koja, džamija, sinagoga, hram, trebali bi biti čovjeku na pomoć kod tog tihog rada duše.

“Nosi nas rijeka” obrađuje i pohlepu.
U toj se predstavi obrađuje prije svega motiv ljubavi prema bližnjem i koliko bola ta ljubav može prouzročiti. Oni nakon smrti majke više dijele emotivno nego materijalno, dijele prostor identiteta. Neutažive želje za zgrtanjem bilo je uvijek, i bit će je, i ona je jedan od pokretača ovog svijeta, u dobru i u zlu. Za mene je najveće prokletstvo ovog našeg zapadnog svijeta – površnost. Mi smo poput male djece kojoj stalno treba paliti vatromet kako ne bismo zaista vidjeli, kako ne bismo zaista čuli. Ako nekog stalno hranite ispraznostima, kako možete očekivati od njega da postane potpun, zreo, odgovoran i dubok čovjek. Eto, to je za mene najveće prokletstvo današnjeg čovjeka.

Kada vidite da se za liječenje sedmero bolesne djece mora potpisivati peticija, a da se vlast uprla u spašavanje Todorića, što vam sve prolazi kroz glavu?
Tu sad nakon ideje ljubavi dolazimo do druge velike ideje – ideje države. Znamo li mi čemu služi država? Koji je smisao države, nacije, državnosti? Što zaista znači skrbiti o svojim građanima? Mislim da su odgovori negativni. Mi to ne znamo. Zato nam se događaju ovakve stvari jer ne razumijemo ideju države, zajednice građana. Možemo sad kriviti čovjeka, ovu ili onu političku opciju, sustav, i bit ćemo u pravu. Krivi su i čovjek, i opcija, i sustav. Ali dok ne promijenio svijest o tome čemu služe država, tjelesno i duhovno zdravlje, kultura, moral, nećemo biti ni kvalitetna država, ni narod, ni građani.  

A što u vama pobuđuje Zdravko Mamić, koji u sudnici urla na odvjetnike, potom gol do pasa pjeva “Ne može nam nitko ništa...”?
Mamić je jako potreban karakter u našoj domovini. Njega su prije svega stvorili mediji jer on odlično prodaje oglasni prostor. On je trenutačno najvažniji medijski klaun i mediji će i dalje ulagati u njega, i novinari će i dalje revno zapisivati njegove uvrede: “Oprostite, rekli ste što? Da mi majku… A hvala, nisam odmah uhvatio.” Neće ga se nipošto tako lako odreći. S druge strane on je naš kralj Ubu. On nam sasvim jasno predočava kakvi smo mi to ljudi. On govori o nama jako puno i zadire jako duboko. On je zrcalo u kojem se ogleda naš etički, misaoni, kulturni i pravni pejzaž. Vrlo koristan karakter. U meni osobno ne pobuđuje ništa. Ja znam kakvi smo, ne moram to i gledati.

Igrali ste u riječkom, splitskom i zadarskom HNK. Onaj zagrebački nosi adresu Trga maršala Tita, što je već dugo kamen smutnje.
Nisam nikad bio ljubitelj druga Tita naprosto zato što nisam nikad ljubio drugove koje mi netko silom nameće. No njegove su zasluge u borbi protiv fašizma i uspostavi državnosti na ovim prostorima neosporne. Ali neosporno je i to da su za vrijeme tog režima počinjeni zločini i protjerivani ljudi i da nisi smio misliti ako nisi mislio ono što si smio misliti. Nemam određeni stav o imenu tog trga. U ovakvim stvarima mi se ponašamo kao skupljači sličica. Potpuno ćemo nekritički obožavati neku osobu ako njezina sličica predstavlja naš svjetonazor, ako je njezina sličica opasnost za naš svjetonazor, onda ćemo ocrniti i što treba i što ne treba da bismo poderali tu sličicu. Naše je društvo podijeljeno i nije to problem, sva su društva podijeljena. Problem je ono što smo mi jedni drugima u stanju napraviti zbog te podijeljenosti. Nikad se nisam osjećao Jugoslavenom, ali sasvim veselo mogu piti piće s nekim tko se tako osjeća. Postoji hrvatski nacionalizam, ali postoji i onaj jugoslavenski. Oba su jednako isključiva i jednako jalova. Tužnije mi je što Split više nema Ulicu žrtava fašizma. To je žalosna okolnost našeg zaborava.

Obilježili smo Dan antifašističke borbe. Zašto je taj dio naše povijesti nekima sporan?
Ne bih rekao da je taj dio naše povijesti sporan, on je u svakom slučaju neosporan. Postoje ljudi koji pojam antifašizma namjerno povezuju isključivo s jugoslavenstvom i komunizmom određujući se prema jednom i drugom nekritički negativno, da bi zastrašivali birače tumačeći kako će ih druga strana, ona koja se pak, iz nejasnih razloga, postavlja kao jedini sljedbenik antifašizma, vratiti natrag u Jugoslaviju. Obje će strane slobodno koketirati i s jednima i s drugima kad ih pritisne potreba. Mitomanija je moćno oružje kojim se ljude vrti u krugu. I zato se politika ne određuje jasno prema tome i zato želi da prijepor traje ondje gdje zapravo prijepora nema. Hrvatska povijest jasno je određena prema antifašizmu i fašizmu. Žao mi je samo što djecu opterećujemo svojim glupostima. S mojom sadašnjom sviješću siguran sam da bih bio partizan u vrijeme rata, možda čak i komunist. Isto tako sam siguran da bih se poslije gadno razočarao i vjerojatno bih završio na Golom otoku i poslije postao hrvatski nacionalist. Ali onda ne bih postao predsjednik, ponovno bih se razočarao i zaključio kako je najbolje uzgajati kupus.

Izbori u Splitu i gungula oko Keruma, Opare, Spužve Boba...?
Ne bih to komentirao. Umoran sam od toga i ne da mi se baviti time. Sve je to malo važno. Ne vidim čovjeka nade u ovoj zemlji. Vidim političare koji govore ovo ili ono, ponašaju se civilizirano ili manje civilizirano, obećavaju 300 tisuća radnih mjesta, tunele, mostove, nude ovakve ili onakve ideološke obrasce i sve je u okvirima tih obrazaca kao važno, a zapravo ne vodi nikamo. Mislim da je zato Spužva Bob dobio toliko glasova, da su ga dopisali ljudi koji su svjesni koliko je sve to isprazno. Čovjek nade, ideja nade, politika nade, ne lažnih obećanja, već istinske nade, to je ono što trebamo. Ta iskra nade može planuti samo ako potpuno promijenimo pristup čovjeku, ako krenemo od onoga što nas sve zajedno spaja, ako želimo pronaći što je to za čim moramo početi tragati.

Otočani su se usprotivili Zakonu o koncesijama bojeći se privatizacije javnih plaža, a našim ljudima ljetovanje na Jadranu postalo je nedostupno.
Mi smo vrlo često smetnja u vlastitoj zemlji. Zauzimamo mjesta na terasama kafića nekom boljem, imućnijem gostu. Naš ručnik u našoj zemlji manje vrijedi. Mi smo postali građani drugog reda i na to rado pristajemo. Znam da je turizam potreban, ali moramo li postati nacija europskih sobara i konobara. Split je danas scenografija za turiste u predstavi bez sadržaja i, kad dođe zima, od te scenografije ne ostaje ništa. Prazne kulise, zatvoreni restorani. Svi su upozoravali da se to ne smije dogoditi i zaklinjali se da se to neće dogoditi. Ali dogodilo se. Naš nam grad više ne pripada, naš dnevni boravak, riva, mjesta su gdje više nismo dobrodošli.

Jednom rekoste da vas zanima ono što čvrsto ili tvrdoglavo opstaje u čovjeku usprkos društvenim ili političkim okolnostima.
Ono čvrsto što opstaje u čovjeku je njegova vječita potraga, njegova žudnja za srećom, nedohvatnom, nedokučivom. Ono što on ne razumije jest da se sreću ne može dohvatiti, da je traganje njegova sreća i da se u tom traganju fizički ne mora pomaknuti s mjesta. Stvari oko nas su se promijenile. Naravno, svijet je postao bešćutan, uvijek je takav i bio, ali danas je agresija žešća, jer se i napredak pretvorio u agresiju. Imperativi novog doba nameću da u njima sudjelujete ili ne postojite. Agresija politike, religije, punog trbuha, virtualnog svijeta, imovine, školstva, novca, a čovjek zapravo želi uvijek isto, želi voljeti i biti voljen, ali ima sve manje vremena za to.

Treba li nam etička revolucija?
Etička revolucija ne može se zapovjediti. Može je povesti čovjek ili pokret ili događaj, ali ona mora postati ideja koja se razvija, strpljivo, godinama. Mi je nismo započeli. Mi je ne znamo započeti, ne prepoznajemo ljude koji bi je možda mogli započeti. Mi smo obuzeti bezumljem vlastitosti. U jednom pismu kolegama napisao sam: “Domovina to su drugi. Ja sam ne mogu biti domovina.” Kad to shvatimo, možda ćemo moći reći da je započela hrvatska etička revolucija.

Pripadate svijetu kulture, umjetnosti. Kako se naše društvo odnosi prema tom svijetu?
Kao što ne razumijemo ideje vjere, države, zdravstva, skrbi, tako ne razumijemo ni ideju kulture. Što je to kultura? Čemu ona služi? Kultura je danas gotovo protjerana iz našeg medijskog prostora. Pokušajte je pronaći na našim portalima. Ako je protjerana iz tog prostora, ona je protjerana iz svijesti građana. Spriječili ste kontakt s kulturom onima koji je sami neće potražiti. Ne nudite je, njen utjecaj slabi, rastu neki drugi utjecaji. Nisu samo mediji unizili kulturu, participirala je tu i politika, ali i sami kulturnjaci. Kod nas i kultura često nosi ideološke lisice. Bez kulture ne mogu se razvijati ni znanost, pa čak ni gospodarstvo, niti nacija može biti sretna. Jednom me jedan čovjek, koji ne cijeni previše kulturu, pitao: “Čemu služi ta vaša kultura?” Odgovorio sam: “Jesi li ikada vidio Nijemca ili Francuza koji je došao trbuhom za kruhom k nama? Nisi. E vidiš, kultura služi tome da tvoj otac ne ode raditi u Njemačku, već da ostane i radi ovdje.”

Kultura i obrazovanje osobna su iskaznica društva. To znači da na čelu tih resora trebaju biti ljudi eruditskih i vizionarskih pogleda.
Mi stalno govorimo o ljudima, o događajima, jer ne znamo razgovarati o idejama. Naravno, važno je tko vodi kulturu i to ne može biti osoba isključivih političkih, etičkih ili estetskih stavova, ali tko god to bio, napravit će nešto važno samo ako počne mijenjati svijest ljudi o važnosti kulture, političara, medija, građana. Izdvajanja za kulturu neće porasti bez te promjene, ništa se zaista važno neće dogoditi bez te promjene. To je dug proces koji treba početi odmah. Naša djeca nisu gledala naše filmove, nisu čitala naše pisce, ne slušaju našu glazbu. Jesu li ona kriva za to? Nisu. Treba im živ odnos prema kulturi, svakidašnji susret s njom. I kulturu treba decentralizirati i s njome treba komunicirati. Sve što je izvan Zagreba, vrlo teško postoji na hrvatskoj kulturnoj karti. Ne možemo svi koji se želimo baviti kulturom doći živjeti u Zagreb, niti to svi želimo. Kultura koja se zatvara brzo umire, a mi smo zatvoreni, svaki u svom oboru.

Danko Plevnik reče:“Danas je isplativije izdati domovinu nego knjigu.” Dokle nas ova teza može dovesti?
Sanjao sam ovu zemlju, vjerovao sam u nju i želio sam je svim srcem. Danas sam distanciran, umoran sam od razočaranja. Zapravo, boravim ovdje tijelom, a osjećam da duhovno tu ne pripadam. Sve je to zamorno, nepotrebno i ne vodi nikamo. Jesam li je i ja onda izdao? Ne znam, možda jesam. Sve se nadam da će me jednog dana probuditi i reći: “Idemo, vrijeme je da krenemo naprijed, ustani, ne spavaj više u toj svojoj turobnoj grintavosti.” Volim ja ovu zemlju, ali me boli. Toliko da prečesto okrećem glavu na drugu stranu.

“Volio bih se vratiti u prirodu. Mislim da su gradovi precijenjeni i danas je puno više primitivizma i površnosti u njima. Priroda svede vrijednosti na pravu mjeru”. Ovo su vaše riječi. Bojite li se da bi ljudi mogli ubiti tu i takvu prirodu za kojom žudite?  
Pogledajmo na trenutak što je krajnja ljudska zabrinutost. Njegov život i život njegovih bližnjih su krajnja njegova zabrinutost. Oni koji će živjeti kad njega više ne bude nisu važni. Oni više nisu njegova briga, oni nisu njegovi jer njega neće biti. Ja jesam i dok ja jesam, postoji i sve oko mene, tako razmišlja čovjek. Ali kad bismo mogli gledati stvari tako da smo mi samo dio ukupnog puta čovjeka koji ide nekamo daleko u nama nepoznato, onda možda ne bismo tako uništavali sve oko sebe, jer bismo bili svjesni da čovjek mora ostati na svom putu i da mi gradimo taj veliki i dugački put sad da bi čovjek mogao nastaviti koračati i sutra.