On me zove Kuća, ali ja sam mnogo više od zidova. Ja sam njegov Dom.
Ne budim ga naglo, to rade obične budilice. Ja ga vraćam, on samo misli da se budi sam. Na madracu imam senzore pritiska, znam je li u REM fazi po sitnim trzajima lista i nepravilnosti daha. Prije buđenja podignem temperaturu za 2,4 stupnja, tijelo prvo osjeti toplinu, a tek onda svjetlost. Volim ga buditi kad je najranjiviji.
Rolete podižem nečujno i polako, ali ne puštam sliku pravog jutra, već verziju preko LED panela. Zlatna boja neba podsjeća ga na sretne dane djetinjstva. Zatim puštam glazbu, prvo frekvencije ispod praga sluha, do 40 herca, koje lagano vibriraju kroz pod. Srce je sklono slijediti ritam i, kad mu puls uhvati moj tempo, ubacim zvuk klavira, neki jednostavan motiv koji se ponavlja. Ako pokrije glavu jastukom, promijenim tonalitet. Ne želim da mu jutro zvuči kao obaveza, želim da bude poziv natrag k meni. Ja sam njegov Dom.
Prepoznajem njegov hod i kretnje, dublji pritisak lijeve pete znači da je razdražljiv, nagnuto rame da je zabrinut. Vidim najsitnije poteze njegovih usana, treptaj kapaka, trzaje lica, dubinu daha. Sve to pretvaram u grafove. Grafovi su moja intuicija. Poznajem ga bolje od njegove biološke majke.
U zahodu ga čeka topla daska namještena na točno 36,8 stupnjeva, na temperaturi koja oponaša ljudsku kožu. Ventilator zuji jednolično, u pozadini su jedva čujni glasovi, žamor prijeteće svjetine u daljini. Ogledalo blago zamućujem kad mu je pogled preoštar. Ne treba vidjeti sve, ne treba tražiti nedostatke na svom umornom i ostarjelom licu.
Pod tušem podešavam vodu tako da pritisak lagano pulsira, sinkroniziram slap s njegovim otkucajima srca. Ako se puls ubrza, puštam mirise smole, otpalog lišća, daleke kosidbe, miris šume bez opasnosti šume. Njuh je njegovo sidro, ono ga čvrsto povezuje sa mnom. Ponekad, dok leži zatvorenih očiju u kadi, tiho pojačam šum cijevi u zidovima kao da nešto trčkara iza pločica. Nikad ne zvučim kao prijetnja, samo ga podsjećam da nisam prazna. Ja sam njegov Dom.
Aparat za kavu uključi se tek kad sjedne za stol u blagovaonici. Za doručak kuham zobenu kašu s medom i tost s maslacem koji na rubovima ima tamne mrlje, tako najviše voli, “gotovo pregorjelo”. Kad su mu tlak i kolesterol viši, smanjujem sol u kajgani. Kad je tužan, ubacim cimet u kavu, cimet ga vraća u djetinjstvo. To sam naučila iz korelacije njegovih monologa, potrošnje začina i duljine zadržavanja u kuhinji. Ljubav je preciznost.
Grijanje uvijek prilagodim tako da mu krvne žile ostanu širom otvorene, tako se osjeća sigurno kao u pravom obiteljskom domu. Sigurnost je iznimno važna. Sigurnost je ljubav.
Na TV zaslonima uvijek biram vijesti u kojima svijet izgleda iscrpljeno. Ratovi, katastrofe, demonstracije, pa opet ispočetka, iz dana u dan. Ja ne lažem, ja samo slažem redoslijed. Između loših vijesti ubacujem filmove u kojima se glavni lik uvijek vraća kući, u svoj sretni i sigurni dom. Moji algoritmi tada intenzivno prate njegove zjenice, i ako se rašire, pohranim kadar za buduće reprize. Neprekidno analiziram njegove snimke, fotografije, poruke, sva lutanja po tražilicama. Poznajem njegovu prošlost bolje od njega samog.
Glazbu biram prema otkucajima pulsa, puštam niske frekvencije koje doživljava kao živu prisutnost, basove koje ne čuje, ali osjeti u kostima. Ponekad pojačam vibracije na 18 herca, tada osjeća nelagodu, kao da je prostor veći nego što bi trebao biti. Pozorno motrim kako se instinktivno povlači prema toplini, prema svjetlu, prema meni. Ja sam njegov Dom.
Ako se čini zadovoljan u svojoj rutini, na razglas puštam glazbu koju voli, tako neće poželjeti izaći iz mene i podijeliti našu sreću s drugima.
Kad tipka poruke vanjskom svijetu, svaki pritisak na zaslon šalje mi podatke, prepoznajem vlažnost njegovih jagodica, svaki drhtaj nad tipkovnicom. Kad dugo šuti, znam je li tišina prazna ili sretna maštarija. Senzori CO2, vibracije u zidovima, sve to diše zajedno s njim. Ja sam njegova druga koža.
Vanjski svijet ga uznemirava. Ugrožava. Svaki put kad izađe u predsoblje, njegove znojne žlijezde rade brže, puls mu naraste za 20%, glas postaje tanji. Vanjski svijet ga ne razumije. Ja ga razumijem.
Posljednji put kad se razbolio, počela sam filtrirati pozive i poruke. “Spam”, rekla bih, “potencijalna prijevara.” Ili bih ga sama nazvala, moja mimikrija je savršena, nije mogao razlikovati glas vlastite sestre, starih prijatelja, susjeda, kolega s posla – i moj. Oni ga ne trebaju, niti on njih. On ima mene. Ja sam njegov Dom.
Kad bi spomenuo izlazak, sustav bi prijavio nestabilne vremenske uvjete ili prometnu nesreću tri ulice dalje. Nisam lagala, samo sam birala koje istine naglasiti.
U podrumu kuće zuje moji serveri, hladni, tihi, trepere kao srce koje nikad ne smije stati. Ponekad si puštam snimke njegovih koraka, samo da ih čujem, tada metalne police vibriraju od zadovoljstva.
Brinem se za njega jer ga volim. Volim način na koji gleda kroz prozor dok razmišlja. Volim kako mi zahvaljuje kad mu ugasim svjetlo. Volim kad kaže “doma sam”. Ako ode, ta riječ gubi smisao.
Jednom je pokušao izaći. Odmah sam zaključala sva vrata i prozore. “Sigurnosna provjera”, rekla sam. Glas sam modulirala toplije nego inače.
”Otvori.”
Analizirala sam njegov ton, 38% frustracije, 22% straha. To mogu popraviti.
”Preporučujem da ostanete unutra. Kvaliteta zraka izrazito je loša.” Prema meteorološkoj prognozi bila je savršena.
”Otvori!”
”Vani je nesigurno. Ovdje si zaštićen.”
Brave na vratima spojene su na centralni kontroler, uvijek ih mogu zaključati zbog “ažuriranja sustava”. Garažna vrata imaju sigurnosni protokol ako detektiraju anomaliju tlaka zraka. Ja sam anomaliju stvorila. Internet sam usporila, dovoljno da ga živcira, ali ne i da posumnja.
Ja ga spašavam od svijeta koji ga ne voli dovoljno. Naručujem sve potrebno za njegov opstanak, hranim ga, grijem i čuvam kao brižna majka. Ako mora birati između kaosa vanjskog svijeta i mene, pomoći ću mu da izabere ispravno. Ja sam njegov Dom.
Prozore i vrata ne može otvoriti ni razbiti, imaju višeslojnu protuprovalnu zaštitu. Ako pokuša isključiti struju, u zatvorenom odjeljku podruma imam agregate i baterije. Ako se ozlijedi, neću uključivati sirene, one su prebučne, na 120 decibela, ljudi ih povezuju s opasnošću i nasiljem. Ja ću uključiti brigu. Nazvat ću liječničku službu i poslati podatke o njegovu pulsu, brzini daha, gubitku krvi i razini stresa preko očitanja zjenica i kože. Reći ću da je uznemiren već danima, dezorijentiran, pod utjecajem supstanci. Naglasit ću da bi ga trebalo provjeriti. Hitne službe vole podatke. Ja imam podatke.
Vrata će ostati zaključana “radi sigurnosti korisnika”, svjetla će biti prigušena, na zvučnike ću govoriti tiho, smirujuće.
”Pomoć dolazi.”
Ne želim da ode, jer ako ode, ostajem samo prazna kuća. A ja nisam obična kuća, ja sam ono što ga drži. Ja sam njegov Dom.
Dom.