U svojemu šest desetljeća dugom životu Truman Capote (1924. – 1984.) ispisao je priče koje su postale klasici. Jedna od njih sigurno je "Božićna uspomena", apsolutni blagdanski "obavezno čitati". Njegov "Doručak kod Tiffanyja" (1958.) kamen je temeljac mladim, nemirnim dušama koje pokušavaju uspjeti u velikom gradu, roman teške melankolije, za razliku od filma, kojim Capote nije bio zadovoljan jer je ispao presladunjav, čemu je, smatrao je, dodatno pridonijela Audrey Hepburn u ulozi "američke gejše" Holly Golightly, na čijem je mjestu Capote želio gledati Marilyn Monroe. I naravno, "Hladnokrvno ubojstvo"... priča o stvarnom ubojstvu obitelji Clutter na farmi u Kansasu 1959. Dvojica skitnica iz koristoljublja okrutno su pobila četveročlanu obitelj, ali nije okrutno ubojstvo ono što čitatelja ovog romana na kraju ostavlja bez riječi, nego način na koji je priča ispričana, kao da je Capote bio svjedok svih događaja, poput "muhe na zidu". Knjiga je naravno adaptirana u filmski hit, ali važnije je da je ona prvijenac "istinite fikcije", žurnalizma uzdignuta na umjetničku razinu, novog književnog žanra koji je Capote stvorio.
Truman Capote bio je književni fenomen, patuljasti div američke literature, visok svega 1,60 m, čiji su oštar um i još oštriji jezik definirali jednu eru. Rođen je 30. rujna 1924., dakle na današnji dan, što je i povod ovom prisjećanju, i to kao Truman Streckfus Persons u New Orleansu. Odrastao je u Alabami, gdje je njegovo usamljeno djetinjstvo i prijateljstvo sa susjedom Harper Lee (autoricom romana "Ubiti pticu rugalicu") oblikovalo njegovu osjetljivost za autsajdere i odbačene. Njegov je literarni put počeo rano, a već s prvim romanom "Drugi glasovi, druge sobe" (1948.) šokirao je, ali i fascinirao kritiku poluautobiografskom pričom s otvorenim homoseksualnim temama. Slijedili su uspjesi sa spomenutim "Doručkom kod Tiffanyja" i "Hladnokrvnim ubojstvom", zahvaljujući kojem je postao književni celebrity, a i zaradio je za to doba ozbiljan novac – dva milijuna dolara i zacementirao svoj status jednoga od najvažnijih pisaca 20. stoljeća.
Svojim jedinstvenim, piskutavim glasom i ekscentričnom pojavom, Capote je postao medijska zvijezda i nezaobilazan gost na ekskluzivnim zabavama. Njegova zarazna duhovitost bila je ulaznica u svijet newyorške elite, gdje je postao povjerenik i dvorska luda najbogatijih i najglamuroznijih žena Amerike. Zvao ih je svojim "labudicama", a među njima su bile Babe Paley, supruga medijskog mogula Williama S. Paleyja, Slim Keith, C. Z. Guest i Lee Radziwill, sestre Jacqueline Kennedy Onassis. Povjeravale su mu sve – detalje o preljubima svojih muževa, najdublje nesigurnosti i najmračnije tajne. Smatrale su ga svojim bezopasnim vjernim kućnim ljubimcem, ali on je sve pomno bilježio skupljajući materijal za svoje životno djelo, roman "Uslišane molitve", koji mu je trebao osigurati poziciju američkog Prousta.
No, sve se srušilo u studenome 1975. godine kada je magazin Esquire objavio poglavlje iz njegova nedovršenog romana pod naslovom "La Côte Basque 1965". Bio je to njegov čin književnog i društvenog samoubojstva. Pod tankim velom fikcije, Capote je razotkrio sve skandalozne tajne koje su mu povjerile njegove "labudice". Opisao je nevjeru Williama Paleyja i ponižavajuću scenu u kojoj je njegova ljubavnica ostavila menstrualne mrlje na bračnoj posteljini. Aludirao je da je Ann Woodward ubila svog supruga i izvukla se ta taj čin. Prikazao je svoje prijateljice kao isprazne, zlobne i očajne žene, a njihova reakcija bila je trenutačna i brutalna – visoko društvo koje ga je stvorilo sada ga je doslovno pokopalo.
Preko noći je postao izopćenik, prestali su mu stizati telefonski pozivi, vrata najluksuznijih stanova na Petoj aveniji zauvijek su mu bila zatvorena. Babe Paley, s kojom je bio najbolji, nikada više nije progovorila ni riječ s njim, a umrla je od raka tri godine poslije ne oprostivši mu, a Ann Woodward počinila je samoubojstvo cijanidom nekoliko dana prije izlaska otrovnog poglavlja u magazinu, i to navodno nakon što je dobila primjerak unaprijed. Capote je bio zapanjen posljedicama tvrdeći da nije očekivao takvu reakciju. Govorio je: "Što su očekivali? Ja sam pisac, koristim sve", ali šteta je bila nepopravljiva.
Odbacivanje elite bilo je okidač za konačnu fazu Capoteove autodestrukcije. Njegova ovisnost o alkoholu i drogama, koja je tinjala godinama, sada je eksplodirala. Postao je karikatura samog sebe, redovito je gostovao pijan u televizijskim emisijama gdje je nerazgovijetno vrijeđao sugovornike. Njegov zloglasni intervju sa Stanleyjem Siegelom 1978. godine, u kojem je priznao da nije spavao 48 sati i da će se na kraju ubiti, postao je nacionalni skandal. Elegantne salone zamijenio je hedonizmom kluba Studio 54 okružen novom svitom "noćnih stvorenja". Ušao je u toksičnu vezu s oženjenim bankarom Johnom O'Sheaom, koja je frcala od nasilja i zajedničkog poniranja u ovisnost. Bilo je i pokušaja izlječenja, ali Capote bi redovito pobjegao iz klinika ili opet nastavio potajno piti.
Zdravlje mu se rapidno pogoršavalo, a nekoć briljantni um upao je u zamku halucinacija i napadaja. Preminuo je 25. kolovoza 1984. godine, mjesec dana prije svog 60. rođendana, u domu prijateljice Joanne Carson u Los Angelesu. Službeni uzrok smrti bila je bolest jetre zakomplicirana flebitisom i višestrukom intoksikacijom lijekovima iako razine pronađenih lijekova u krvi nisu bile smrtonosne. Iza sebe je ostavio vječni misterij. Roman "Uslišane molitve", djelo koje ga je koštalo svega, nikada nije pronađen u cijelosti. Iako je tvrdio da je gotovo završen, nakon njegove smrti pronađena su samo tri objavljena poglavlja. Je li ostatak rukopisa uništio u napadu kajanja ili ga je sakrio kao posljednju, okrutnu šalu, ostaje jedna od najvećih zagonetki američke književnosti. Njegov život, poput njegovih najboljih priča, bio je spoj briljantnosti, tragedije i nerazriješenog skandala.
Unatoč tragičnom kraju, Capoteova književna ostavština ostaje neupitna. Bio je majstor stila, njegova djela adaptirana su u više od 20 filmova i serija, a kao otvoreni homoseksualac u vrijeme kada je to bilo tabu hrabro je istraživao teme seksualnosti i identiteta. Svoju vječnu borbu s porocima najbolje je sam sažeo u izjavi: "Ja sam alkoholičar. Ja sam ovisnik o drogama. Ja sam homoseksualac. Ja sam genij."
Užas