Božić, ili ono što je ostalo od njega

Gospođa Olga Blažić stanuje na osmom katu sivog nebodera novozagrebačkog naselja Travno. Zibam se na škripavom stolcu njezine skučene kuhinje i promatram je dok iz pećnice vadi zdjelu s bakalarom. Gospođa Blažić je odavno prevalila osamdesetu. Bijela joj je kosa začešljana u dugačak rep, a oko vrata je ovila sivkasti svileni šal. I dok je promatram kako ispred mene stavlja tanjure i escajg, shvaćam kako se uvijek iznova iznenadim koliko je toga istinski damskog u njezinu držanju.

Stavila je zdjelu na stol te sjela preko puta mene. Nasmiješila mi se svojim toplim staračkim očima. Osluškivali smo cvrčanje vrele vode čekajući da se pušeći krumpiri ohlade.
Kroz otvorena kuhinjska vrata promatrao sam dnevni boravak: plišani kauč, klimavu vitrinu i na njoj maleni televizor. Stolnjak prebačen preko ekrana, pouzdani znak da aparat nije korišten godinama. Okićenu božićnu jelku. Goblene tužno obješene po zidovima. Ogledalo tankog drvenog okvira pored njih, fotografije i nekoliko požutjelih novinskih članaka  isječci o djeci gospođe Blažić. Njezinoj kćerki, modnoj dizajnerici neke važne pariške modne kuće, i sinu, perspektivnom pilotu Croatia Airlinesa. Gospođa Blažić veoma je ponosna na svoju djecu.

Stan je bio malen i mirisao je na poraz i samoću. Ali svejedno, s vremena na vrijeme, kad se izgubim u životu, dolazim u taj stan da se ponovo pronađem.
 Kako ti je djevojka?  gospođa Blažić prekida tišinu.
 Nismo više zajedno... razišli smo se  odgovorim.

Tužno je uzdahnula. Jeli smo u tišini. Kad smo završili, dohvatio sam torbu i iz nje izvukao kutiju uvijenu u ukrasni papir. Ustao sam od stola, produžio do bora i stavio paket na pod pored jaslica. Unutra je bila kila mljevene kave, bombonijera i kuverta s nešto novca. Zastao sam na tren, duboko uzdahnuo i vratio se do stola.
 
Hvala ti, nisi trebao  rekla je.
 Pa Božić je, ili bar ono što je ostalo od njega  rekao sam.
 Ja tebi ništa nisam kupila  nasmiješila se.  Namjerno nisam, to će me držati u životu.
 Kako to misliš?  pitao sam.
 Želim poživjeti do sljedećeg Božića, pa da ti onda poklonim nešto. Ne želim da pamtiš kako sam otišla a da ti ništa nisam poklonila za Božić.

Nasmiješio sam joj se. Skuhala je kavu i prebacili smo se na kauč u dnevnoj sobi. Izvukla je neke stare albume i počela mi pokazivati fotografije. Šutke je okretala stranice, a ja sam je promatrao ispod oka. Gospođa Blažić cijelog se života borila sama protiv cijelog svijeta. Nekoć je imala obitelj, ali suprug joj je stradao u željezničkoj nesreći a djeca se ubrzo razbježala po bijelom svijetu. Gospođa Blažić se cijelog života bori, a svijet je stalno zeza. Ona je i dan-danas najpoznatija gospođa na utrinskoj tržnici.

Svojeručno pipne svaku papriku prije negoli je stavi na vagu. Gospođa Blažić premješta iz ruke u ruku najtežu košaru s placovinom u novom Zagrebu. Odmara se kada prolazi parkom, iza grmlja, gdje je nitko neće vidjeti.

Sjedimo na njezinu kauču i šutke gledamo fotografije. Prelistamo sve albume, a onda mi gospođa Blažić priča o dobrim starim vremenima. O vremenima kad se tramvajem vozio samo otmjen svijet, kad su zime bile zime, a ljeta zaista ljeta. Nema više onakvog poštenja, ni onakvih provoda, ništa nije onako dobro kao u dobra stara vremena. Ni one skromnosti, kada su djevojke imale samo dvije haljine za cijelu godinu  ljetnju i zimsku, nema toga više. Gospođa Blažić se umori i prekine priču.

Šutimo. Vani pada mrak. Gledamo kroz prozor. Kroz balkone susjednih zgrada bljeskaju svjetla okićenih jelki. Izlozi golemog trgovačkog centra svijetle daleko na horizontu. Tišina je, potpuna tišina, nema više ni bakalara da krčka. Čuje se samo kazaljka zidnog sata. Gledamo kroz prozor i čekamo Božić, ili ono što je ostalo od njega.
 
Kad letiš  pita me nakon nekog vremena.
Pogledam na sat i kažem:
 Za pola sata moram biti na aerodromu.
Ustali smo.
 Javi se kada stigneš.
 Hoću!  rekao sam, a znao sam da neću.
 Navrati koji put i prije Božića  drhtavim će glasom.
 Znaš koliko brzo živim, nikad vremena...  petljao sam.
 Znam!
Poljubim je u čelo. Ona mene poljubi u obraz.
 Sretan ti Božić, sine.
 Sretan ti Božić, mama.

Nataknem pilotsku kapu na glavu i izađem iz stana. Spustim se liftom, izjurim iz zgrade, uskočim u automobil i jurnem prema aerodromu. Okrenem se još jednom preko ramena i pogledam u sivi neboder. Rukavom protrljam oči i obećam sam sebi da ću češće dolaziti. Uzdahnem i jurnem. Cesta je prazna za brži susret s Božićem; ili onim što je ostalo od njega.