Bio je naš prvi školovani slikar, zbog nesretne ljubavi se utopio, a ne znamo ni gdje mu je grob

Karlovac je u 19. stoljeću doživio renesansu, bio je jedan od najjačih trgovačkih gradova, uz bok Zagrebu, suvremenici su ga zvali najgradskijim gradom. Bio je čvorište svih riječnih i kopnenih putova, trgovina se odvijala Savom i Kupom do Karlovca, a potom se roba pretovarivala i cestama Karolinom, Jozefinom ili Lujzijanom, ovisno o odredištu, vozila dalje do morskih luka. Brojni imućni građani Karlovca i mecene; od grofa Janka Draškovića, Ambroza Vraniczanyja-Dobrinovića, političara Ivana Mažuranića, grofa Lavala Nugenta, književnice Dragojle Jarnević i drugih uglednika i iliraca samo su žarište hrvatskog narodnog preporoda.

U takvom okruženju rođen je i Vjekoslav Karas; u svibnju prije točno 200 godina. Već je od desete godine pokazivao talent za slikanje, koji je u svojih 37 godina života toliko razvio da je obilježio hrvatsko slikarstvo 19. stoljeća, bio je jedan od najznačajnijih portretista, prvi školovani i prvi ilirski slikar. Mnogi ga prepoznaju po autoportretu iz 1845. s crvenim fesom na glavi i papirom i olovkom u ruci. Upravo taj portret je na muralu na zgradi nasuprot Galerije Vjekoslav Karas u Karlovcu gdje je, u čast njegova okruglog rođendana, otvorena i sjajna izložba “Karas pod upitnikom” koja predstavlja najznačajnija njegova djela.

– Karas je prvi naš slikar iz sjevernih krajeva školovan u Italiji zahvaljujući sredstvima karlovačkih i zagrebačkih iliraca. Slikao je portrete, žanr-prizore iz pučkog života i prošlosti. Uglavnom nije potpisivao slike, pa brojna djela prepoznajemo samo po naslovu jer se spominju u njegovim prepiskama sa suvremenicima te u novinskim člancima koji izvještavaju o njegovim izložbama. Stoga je pravi raritet slika gospođe Karas koju je povjesničar umjetnosti Nikola Albaneže, temeljem obiteljske predaje i analize, pripisao Karasu. Prije aukcije, slika je restaurirana i tada je otkriven njegov potpis utisnut u svježu boju; natpis Karasz 850. gdje osim imena autora imamo i godinu nastanka slike. To je jedina njegova potpisana slika – kaže Antonija Škrtić, kustosica izložbe. Kada je Gradski muzej Karlovac kupio sliku 2002. za 200.000 kuna, bila je to najveća takva investicija jedne institucije. Na slici je, s obzirom na to da je naslikana “bogata Karasica”, vjerojatno njegova imućna rođakinja koja pomaže siromašnog rođaka slikara.

I doista, Karas je rođen u obitelji sa šestero braće i sestara, otac mu je bio krojač, a majka domaćica.

– Prije odlaska u Italiju na školovanje na nekoliko stranica napisao je svoj životopis za Ivana Kukuljevića Sakcinskog koji tada priprema slovnik jugoslavenskih umjetnika. Piše da se sa svetom slikom prvi put susreo preko ‘hude’ sluškinje, spominje i dva malera s kojima je šegrtovao, ali su oni dosta pili, pa odlazi Fridriku Hamerliću s kojim oslikava crkve u Karlovcu. Zanimljivo je i kako je došao do mecena; brat mu pokreće lutrijsku prodaju jedne njegove slike; obilazi Karlovčane, kuca na vrata, pokazuje sliku, prodaje lutriju. Dolazi i do kuće inženjerijskog pukovnika Franje Kossa od Kossena, ljubitelja umjetnosti koji je prepoznao Karasov talent. Na njegovu inicijativu Karas tada slika slike po njegovim bakrorezima; “Madonu s uspavanim djetetom”, “Madonu s budnim djetetom” i “Isusa i apostole”. Te su slike pokazale karlovačkim i zagrebačkim ilircima talent tada 17-godišnjeg Karasa. Zato ga 1838. šalju u Italiju kako bi mogao "svom ilirskom rodu u ovoj vrsti umjetnosti slavu donijeti". On ta očekivanja ozbiljno shvaća, kao i svoje hrvatstvo, pa se na računima za hranu u Rimu potpisuje kao Hrvat – priča kustosica. To školovanje traje deset godina, uči i slika u Rimu, Firenci, Parmi, Milanu, Bologni, Sieni, Trstu.

Tamo nastaje i velika slika “Majka izlaže Mojsija na obali rijeke Nil” koju je napravio kako bi mecenama pokazao što je naučio u Italiji. U Italiji nastaje i “Rimljanka s lutnjom”, njegova najpoznatija slika. Po njoj se formira i prepoznaje hrvatsko slikarstvo 19. stoljeća; ideal ljepote u ženskom liku, unakrsno osvjetljenje, koloristički kontrasti, a majstorstvo mu se očituje u oslikavanju detalja na tkanini čipke.

Nakon školovanja, 1848. vraća se u Karlovac. Idućih deset godina radi u Karlovcu, Zagrebu, odlazi u Bosnu gdje upoznaje i Omer-pašu Latasa, radi u Dalmaciji. Na Karasovu nesreću, dok je bio u Italiji, u Hrvatskoj je nastupio apsolutizam, veće institucije ne naručuju njegove radove, a ilirci se povlače, tako da preživljava portretiranjem bogatih građana. Tih se godina posvetio i drugom talentu; pjeva u zboru i svira flautu i gitaru, skladao je brojke skladbe.

Na poziv biskupa Strossmayera, odlazi i u Đakovo gdje je proveo nepunih godinu dana, vraća se potom u Karlovac i 1858. utapa u nabujaloj Korani.

– U životu je imao dvije nesretne ljubavi; u Rimu se zaljubio u Candidu, svjestan da nema dovoljno novca za osnivanje obitelji, ipak piše njezinu ocu, ali uzalud. U Karlovcu je, kaže priča, portretirao Irenu Turk iz imućne obitelji i zaljubio se, no ni ta se veza zbog njegova siromaštva nije održala. Sve ga to pogađa i vjerojatno dovodi do tragičnog kraja. Zapravo ne znamo ni gdje su ga prijatelji iz zbora sahranili, s obzirom na to da se spominju groblja na Dubovcu i mjesto kod kapelice Ranjenom Isusu koje danas nema – kaže Antonija Škrtić i dodaje:

– Nikola Albaneže je u retrospektivi Karasu donio 34 njegova rada, to je opus koji znamo. Gradski muzej Karlovac u vlasništvu ima devet radova. Dio je u privatnim zbirkama, “Rimljanka s lutnjom” je u Hrvatskom povijesnom muzeju, kao i “Djed i unuk”. Sve donose i neku posebnost. Recimo, portret Stjepka Ljuboja Lopašića, iz privatne zbirke, prikazuje njegova prijatelja, pjesnika odjevenog u svečanu ilirsku nošnju, dok se u pozadini vidi zalazak sunca, pejzaž, stari grad Dubovac kakav je tada bio i crkva sv. Mihovila koje danas nema. Antologijski su i portreti bračnog para Krešić koji su inače u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti, i nemaju oslikanu pozadinu. U našem su muzeju iznimni portreti karlovačke obitelji Petrović koju je Karas portretirao 1856. Još je dosta njegovih radova neotkriveno, pa sam uvjerena da ćemo ih i dalje pronalaziti – zaključuje kustosica.