Nisu suvremenici. Fotografe Franju Pommera i Roberta Gojevića dijeli više od stoljeća, no veže ih povijesna tehnika iz 19. st. koju je Pommer kod nas koristio među prvima, a Gojević je danas koristi jedini pa odatle i ideja o studioznoj izložbi “Pommer 1856 / Gojević 2016 Fotografične slike naših narodnih spisateljah” koja se pod pokroviteljstvom Danske ambasade 21. prosinca otvara u Muzeju grada Zagreba.
Prvi hrvatski fotoprojekt
Rezultat je suradnje Muzeja grada Zagreba, Hrvatskog državnog arhiva i Muzeja za umjetnost i obrt, a povezuje rad suvremenog fotografa Gojevića s Pommerom, prvim zagrebačkim fotografom s registriranim atelijerom, ali i autorom prvog fotografskog projekta izvedenog u Hrvatskoj “Fotografične slike naših narodnih spisateljah” iz 1856. godine u sklopu kojeg portretira i Dimitrija Demetra, Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Bogoslava Šuleka, Ljudevita Gaja, Antuna i Ivana Mažuranića. Na izložbi će uz očuvane originale biti izloženi i Gojevićevi portreti petnaestoro suvremenih pisaca poput Kristijana Novaka, Zorana Ferića i Slavenke Drakulić snimljenih mokrim kolodijskim postupkom, koji su potom umnoženi kao otisci na slanom papiru, čime je reinterpretirao postupak za koji se pretpostavlja da je korišten za fotografiranje “narodnih spisateljah”.
– Prvi dio izložbe posvećen je Franji Pommeru, doseljeniku iz Danske. Ubjedinjen je izbor sačuvanih fotografija koje su pohranjene u tri institucije, pri čemu osnovna koncepcija slijedi istraživanje dr. sc. Hrvoja Gržine, višeg arhivista i pročelnika Središnjeg fotolaboratorija u Hrvatskom državnom arhivu. Pommerov rad predstavljen je kronološki: rano razdoblje (1854. – 1860.) od otvaranja atelijera i ranih radova, srednje razdoblje (1861. – 1874.) u kojem aktivno djeluje u atelijeru u Vijećničkoj ulici na Gornjem gradu te kasno razdoblje (1875. – 1879.) koje obuhvaća rad tada već afirmiranog fotografa od preseljenja u atelijer u Ilici pa do smrti – kaže Iva Prosoli, uz Gržinu, jedna od autorica izložbe na kojoj su radile i kustosice Dubravka Zaninović Stančec i Dunja Nekić.
– Usporedna analiza fotografija omogućila je, s obzirom na puno veći uzorak, precizniju dataciju snimaka u odnosu na ranija istraživanja. Došli smo i do spoznaje da Pommer nije u Zagreb došao 1854. kako se smatralo, već da je tu od 1852. Posebno su istaknute fotografije projekta “Fotografične slike naših narodnih spisateljah”. Zanimljivo je da se taj važni kulturološki projekt događa u vrijeme Bachova apsolutizma, nakon prvog vala hrvatskog narodnog preporoda kad je pojačana germanizacija, pa je ovo i svojevrsni otpor. Pisalo se da se ne zna točno tko ga je potaknuo na taj projekt. Smatralo se da je to netko od preporoditelja, možda i sam Ljudevit Gaj. Mislim da je to u prvom redu politički čin jer svi portretirani su preporoditelji - kaže Prosoli.
Bit će izložena i fotografija Odkriće spomenika Jellačića bana u Zagrebu 16. prosinca 1866., jedna od rijetkih Pommerovih vanatelijerskih snimki te jedna od prvih reportažnih fotografija u Hrvatskoj. Tu je i idealna rekonstrukcija Pommerova atelijera, a poseban dio izložbe je Gojevićeva svojevrsna suvremena posveta Pommeru za koju je autore odabrao Kruno Lokotar.
– S obzirom na tehniku ambrotipiju, koja je u Hrvatskoj praktički izumrla, ali i općenito nestanak atelijerskog rada koji ona zahtjeva, bila mi je želja posvetiti i jedan projekt Pommeru. S njim sam se na neki način i identificirao. On je bio prvi koji se suočavao s tim, a ja sam trenutačno jedini kod nas pa mi se to učinilo kao zgodna poveznica. Sama tehnika je komplicirana, a kad nemate nekoga pitati već se s problemima suočavate sami, često sam se pitao kako je bilo njemu koji je bio prvi u tome – govori Gojević pa ne bi li nam pojasnio tehniku nastavlja:
Ručni rad uz držač za glavu
– Ambrotipija je ručno izrađena fotografija na staklu koja se vidi onog trena kada se stavi tamna pozadina iza stakla. Na fotografiji se ustvari vide svijetli dijelovi, dok su tamni dijelovi prozirni i na pravi pogled ona izgleda kao negativ. Ručni je rad jer fotograf svaki korak radi sam, od pripreme do i miješanja sirovih kemikalija. U njoj nema industrijskih elemenata i ne može ju se umnožiti.
Slikani pisci morali su doći u njegov zagrebački studio. Ne bi odmah sjedali pred objektiv. Prethodio je ponekad i trosatni razgovor kako bi se upoznali i opustili.
– Za jednu fotografiju sam proces izrade traje od pola sata do 45 minuta, a ekspozicija oko šest sekundi za kojih se mora biti jako miran kako bi fotografija bila oštra. Modeli stavljaju glavu u držač iz onog vremena bez kojeg je bilo nezamislivo fotografiranje. U pitanju je metalna drška na koju model nasloni glavu kako bi bio potpuno miran. Sve kako je radio Pommer, radio sam i ja... razlika je samo u rasvjeti. U njegovo doba ona nije postojala, već je dio studija bio potpuno staklen, poput slikarskog atelijera – veli Gojević. Doživljaj arhaičnog fotografiranja iz pera pisaca dio je izložbe pa je recimo Ferić kaže: “Pogled je to u ogledalo staro kao povijest fotografije, suočenje sa nesavršenostima, sa svojim borama, sjenama, s vlastitim izobličenjima.