Tata, ti si najveći borac protiv umjetne inteligencije u selu, a jesi li uopće svjestan da sve što gledaš, kupuješ ili lajkaš na internetu kontroliraju algoritmi? – sjedeći za računalom, sin Ivan pokušavao je objasniti ocu nepoznati pojam.
– A što ti je sad to, sine? Neki novi virus?
– Ma ne. Algoritmi su programi koji skupljaju podatke o tebi i onda ti namjerno nude sadržaj kakav voliš. Oni već sada predviđaju i kroje ljudsko ponašanje, a jednoga dana…
Drašo ga je nestrpljivo prekinuo:
– Čekaj, čekaj malo. Znači, ti meni želiš reći da tamo neki računalni program – taj algoritmičar – zna bolje od mene što ja želim i mislim? Od mene radi budalu i tjera me da trošim vrijeme na gluposti?
Ivan je kimnuo, a Drašo je odmahnuo glavom, odbacujući takav koncept.
– E, to im kod mene više neće proći. Neću dopustiti nikakvim računalnim vudu vračevima da mi govore što da gledam, kako da mislim i kuda da se krećem. Sine, meni je i otprije jasno da oni iza zavjese žele kontrolu nad svima nama. Preko pametnih telefona snimaju nas i prate.
– Tata… – nasmijao se Ivan. – Bez uvrede, ali mislim da nisi baš tolika prijetnja svjetskom poretku da bi tebe pratili. Zar stvarno misliš da Zuckerberga zanimaju tvoji statusi o zlim znanstvenicima?
Drašo ga nije slušao. Kažiprstom je mahnito klizio po zaslonu mobitela, otvarao i zatvarao preporučene sadržaje i tipkao komentare, mrmljajući: – Nećeš ti mene, umjetna pameti! Slova i brojke ne mogu prevariti seljaka od krvi i mesa.
***
Idućih nekoliko dana Drašo je proveo u stanju opće borbene pripravnosti i nepredvidivosti.
Gerilsku akciju započeo je u lokalnoj trgovini Od igle do svemirskog broda. Na glavu je nabio slamnati šešir, a na oči tamne naočale. Na blagajni je pred sitnu prodavačicu Micu stavio košaricu s pomno izabranom robom: paket ženskih najlonki, pakiranje kondoma, kućni test na trudnoću, pelene za djecu, pelene za odrasle, vrećicu cementa, dvadeset koluta ljepljive trake, tristo metara aluminijske folije i pola kilograma tirolske salame u komadu.
– Isuse Bože, Drašo, što planiraš s ovim? Je l' Štefica trudna? Imate li u familiji problema s probavom? – znatiželjno ga je upitala Mica skenirajući robu.
– Nek' ti tvoj algoritmičar kaže!
– Kakav gimnastičar?! Pa, samo pitam… Što se odmah pjeniš?! Plaćaš karticom ili gotovinom?
– Samo keš, Mica. Gotovini se ne može ući u trag – odbrusio je, pognuto držeći glavu, kako mu nadzorne kamere ne bi uzele biometrijske mjere.
***
Drašo nije posustajao u borbi protiv nevidljivog neprijatelja. Na Facebooku je nizao potpuno nepovezane statuse. Jednom je napisao da udomljuje novog kućnog ljubimca – vjevericu s imenom Klaus Schwab, a zatim je objavio selfie s prijateljem Đurom kako jedu u McDonald'su, iako su uvijek boravili u ćevabdžinici Masna kost. Na kraju dana pokrenuo je anketu o najdražem brendu četaka za ribanje WC školjke.
Đuro ga je bespogovorno pratio u bizarnim aktivnostima, ali nakon nekog vremena nije izdržao da ne upita:
– Drašo, jesi li prolupao ili imaš neki veći plan?
– Đuro, stari, ti to ne razumiješ. Ovo je digitalni hibridni rat. Algoritmičar me želi prepoznati, preoblikovati i usmjeriti. Kad skuži da se ponašam nepredvidljivo – puknut će po šavovima!
Idućeg je jutra prešao na tešku artiljeriju. Snimio je YouTube garažni proglas, naslonjen na traktor, u maniri pravog kubanskog revolucionara:
– Hrvatice i Hrvati! Čujte i počujte! Algoritmi su novi neprijatelji naše suverenosti! Oni nas prate! Diktiraju nam misli, osjećaje i navike! Ali ne i meni! Ja se borim na prvoj liniji fronte protiv tih ritmičkih algi! Kupujem gluposti i gledam besmislice! Uništavam im svaku šansu da me pročitaju! Sljedeća faza, dragi moji, bit će još snažnija! Ujedinjeni seljaci iz svih sela, šerajte slike krtica, šarana i hibridnih zelenih paradajza! Prestanite lajkati ono što volite! Namjerno im lažite! Kupujte robu koju ne želite! Uništimo ih njihovim oružjem!
***
Drašina seljačka gerila postala je kulturološki fenomen. Seljaci su masovno počeli objavljivati apsurdne fotografije: ljubičaste mačke na krovovima kuća, zelene vrtne lasice predstavljene kao kućni ljubimci, zlatne rode na dimnjacima vatrogasnih domova. Komentari ispod objava djelovali su kao kriptirane besmislice:
"Voluharica jede susjedove trešnje."ž
"Smuđ pije vodu iz radijatora."
"Bumbar provodi keto dijetu."
Članovi Drašine grupe bombardirali su algoritme čudnovatim, nepredvidljivim kombinacijama. Minijaturni kutak hrvatskog weba nakratko je postao zona potpunog dadaističkog ruralnog kaosa, ali kao i mnogi apsurdni eksperimenti današnjice, pokret je izgorio jednako brzo kao što je i planuo.
Internet se nije ugasio, živio je i dalje, a seljaci su se vratili redovnim poljoprivrednim poslovima. S vremenom je i Draši dosadilo izigravati razigranu digitalnu čimpanzu. Resetirao se na tvorničke postavke, zavaljen u fotelju pred televizorom s napola ispijenim hladnim pivom u ruci.
– Eto, sine, pazi što ti kažem: algoritam je pao.
Ivan se samo nasmijao na očevu konstataciju i zavirio mu u otključani mobitel na stolu. Na ekran je iskočio sponzorirani oglas: Akcija! Kućice za vjeverice! Aluminijska folija! Tirolska salama! Kupite odmah!
– Ma, tata, algoritmi se mogu prilagoditi svemu, pa i tebi nude lažni osjećaj pobjede. Ali, barem si se dobro zabavio – utješio ga je Ivan, mudro prešutjevši ono što je vidio.
Drašo je odmahnuo rukom.
– Dobro, dobro, reci što hoćeš, ali iz ove priče ipak možeš izvući pouku. Ustrajnom borbom natjerao sam algoritmičare da se oznoje i dobro promisle tko je gazda sela. Iako su popili svu pamet svijeta, ipak ne mogu biti sigurni da su u potpunosti shvatili um hrvatskog seljaka.
Drašo je ponosno podignuo pivsku bocu.
– Vidiš? Ja u ruci držim opipljivu stvar, a oni imaju samo virtualne brojke. A sad… – značajno je zastao gledajući u prazno dno – …donesi starom još jedno mrzlo iz frižidera…