Kao autor ove priče koja je već suptilno krenula, svoj bih alter ego mogao smjestiti u povlašteniji subjekt radnje od vlastitog. Primjerice, predstaviti se kao renomirani, Veliki Pisac i unaprijed potpisivati honorirane ugovore za još nenapisane tekstove. Stavljati posvećeni paraf, s razlogom zabezeknutim studentima, na nove prijevode svojih knjiga ili tek šetati zamišljeno ulicom, duboko zabijenih ruku u džepove tamnog balonera, ljetnim predvečerjima, bez društva. No radije ostajem svoj, pa makar uz javno priznanje da veliki nakladnici, nedostojni spomena, ne žele čitati rukopise neafirmiranih autora, poput mene. Eh, dobar će trgovac žednome prodati sol, loš samo vodu…
Mogao bih iza ovih isprintanih slova lutati bijelim papirom priče, poput pokojnog Satana Panonskog slavonskim ravnicama, između beskrajnih polja zlatnoga žita, u krvavoj košulji. Imati nekoliko tisuća prijatelja i preživjeti, uz njihovu pismenu podršku i posjete, gotovo dvanaest teških godina u popovačkoj ludnici. Ali ja sam Panker koji nikad nije izdao ploču, niti se rezao nožem pred sadistički nastrojenom publikom.
Ujutro, na poslu: uredan, primjeren, predan. Izdajem radne zadatke dodijeljenom deseteročlanom operativnom timu u skladu s važećim ekonomskim načelima. Nije lako predstavljati autoritet u sistemu koji, u privatnom životu, među prvima negiraš. FUCK CAPITALISM! Samo, teško da buntom možeš utažiti glad pa staneš u red i šutiš trpeći. Poput svake ovce u stadu, koliko god se trudio, ne možeš izbjeći striženje. S druge strane, nije važno ako izgledaš pognute glave, važno je što nosiš u njoj. Sadržaj i percepcija.
Navečer, ispred male trgovine na zidiću, s pivom u ruci: komotan, opušten, istinski sretan. Povremeno sažalim ljude s druge strane ceste koji na terasi glamuroznog kafića piju isto pivo za triput višu cijenu. Fobija od jeftinog. Predrasude. Iz hladovine platnenih suncobrana, sive siluete zamrlih emocija, gledaju na nas kao klošare. Usprkos tome, često se dogodi da tek pojedinci, s ove naše strane, imaju više završenih razreda izobrazbe od cjelokupne terase, uključujući osoblje. Uglavnom poznajem te goste, kroz posao ili (dobro)susjedske odnose. Mali ljudi s velikim željama. Neki snove s vremenom i ispune pa umišljeno prolete gradom jednom od onih limuzina koje je nemoguće kupiti pošteno zarađenim novcem. Za sobom, osim podignute prašine u vjetru, ostavljaju samo neminovne tračeve. Srećom, takve me stvari, unatoč već trideset drugoj, nimalo ne tangiraju. Eventualno kad mi se pripiša po povratku na spavanje pa protestno zalijem nečiju skupocjenu igračku. Šarajući zlatnom penkalom pokušavam ispisati Punk is not dead na vozačevim vratima. Čak me nije ni sram ako me kakav kasnovečernji šetač psa uhvati pri infantilnom svirepom djelu. ‘COS I’M ANARCHY!
Pojedinci, kao da materijalno nastoje nadomjestiti svoje fizičke i duhovne nedostatke, i to u strogom omjeru: uočljiviji nedostatak – uočljivija materijalna zamjena. Ja sam Panker pa ih valjda stoga ne razumijem. Ni tu, kao ni kod pisanja, nisam u nekoj prednosti. Baš naprotiv. Ali što je priča bez sporednih likova, u kakve se ubrajam? Tek jeftina monografija a takve, ionako, više nitko ne čita. Jer krenuti lakšim životnim putem znači postupiti mudro, krenuti težim, znači prihvatiti izazov. Iako je to potpuno nebitno za ovu priču. Ona će, čini se, biti osvijetljena pravim svjetlom tek obratno; kada joj ime bude bilo Panker, a autor Veliki Pisac. Ma, FUCK IT ALL, kako je lijepo biti Ja!