O samoupravljanju su Britanci još 1962. dolazili ovamo učiti, a sada ja vama držim lekcije o tome

Nakon godina “u bunkeru”, tijekom kojih su sa simpatijom gledane samo u školskoj lektiri, u kojoj je zadruga Ljubanovac iz “Vlaka u snijegu” novim naraštajima ipak samo egzotika iz djetinjstva njihovih roditelja, zadruge u Hrvatskoj doživljavaju pravi preporod.

Iako ih neupućeni dio javnosti još sa zazorom gleda kao relikt socijalizma ili, u najboljem slučaju, kao neki oblik terapeutskih “komuna” za branitelje, sve je više onih koji kroz superuspješne prakse razvijenih europskih zemalja otkrivaju goleme prednosti koje donose lokalnim zajednicama. Istina je, doduše, da je u EU svaki peti stanovnik član neke zadruge, a u Hrvatskoj tek dvjestoti, ali sad ih već ima svuda – rade tzv. crowdfundinge (grupno financiranje) u energetici, prehrambenoj industriji, poljoprivredi, osnivaju ih u građevinarstvu, turizmu, ugostiteljstvu, Zadruga za etično financiranje osniva banku i upravo priprema lokalnu valutu... Kako izgleda jedan već četiri desetljeća uspješan model, i to u parlamentarnoj monarhiji visokorazvijenog kapitalizma, za Večernjak govori Bob Cannell, jedan od osnivača Suma Wholefoodsa, najveće radničke zadruge u Velikoj Britaniji, koji je u Hrvatskoj gostovao na 5. Konferenciji o dobroj ekonomiji u čijem se sklopu održavala i Glavna skupština Europske mreže solidarne ekonomije (RIPESS).

– Paradoksalno je da su još 1962. britanski sindikalisti dolazili k vama učiti kako se samoupravlja, neovisno o tome kakav je politički sustav tada egzistirao, a sad ja u Hrvatskoj držim lekcije o radničkim zadrugama i radnicima-vlasnicima kao konzultant za zadruge – kaže smijući se Cannell i dodaje da su u britanskoj, kapitalističkoj ekonomiji neovisni poslovi koje posjeduju radnici neki od najboljih biznisa koje zna.

Neće potrošiti na pivo

– Bio sam u bivšoj Jugoslaviji 80-ih. Prije toga pričali su nam da je to zemlja bez boje, hrane... Kad sam došao, ostao sam u šoku. Bila je to potpuno zapadnoeuropska zemlja, osim što nije bilo japanske elektronike. Ali imali ste svoju. Ljudi su bili sretni s poslovima koje su radili, sa samoupravljanjem. To je bio moj dojam. Ali, poslije sam otkrio da je država puno poticala – kaže Cannell, napominjući da su preslikali te modele u britanski sustav i otkrili da – rade!

– Radi i radilo je. Laž je da nije! – odlučan je Cannell. Suma se, priča, već 40 godina bavi distribucijom zdrave hrane 190 proizvođača, članova zadruge, uz godišnji promet od 50 milijuna funti. Plaće su im dvostruko veće od “benchmarka” industrije i stalno dobivaju nagrade za najbolje mjesto za rad, prodavače godine, za vođenje biznisa, dobavljače, radnike...

– Pobjeđujemo mnoge divovske zadruge u vlasništvu investitora, kvaliteta servisa im je loša jer su radnici loše plaćeni i tretirani pa ih nije briga za posao i nisu angažirani. Kvaliteta i pouzdanost su u Sumi na visokoj razini zbog motivacije. Kad sam razgovarao s jednim menadžerom, rekao mi je da je naša organizacija kao buldog – kad ugrize, ne pušta. Radnici se bore za svakog klijenta, a ako i odu, primjerice, zbog cijene, uskoro nam se vrate. Nikad nismo radili akvizicije, rastemo dobivajući tržišni udio – objašnjava Cannell.

Imaju i inovativan način grupnog financiranja – Solid Fund, fond solidarnosti u koji 700 članova uplaćuje samo funtu tjedno, iznos koji i ne primijete. No, s rastom broja uključenih, skupe se značajni iznosi kojima nepovratno pomažu nove poslove i akcije članova. Nema kamate, to je poklon – ekonomija davanja. Naplaćuje se samo administrativni trošak vođenja online platforme 50 funti. A ako se dobiveni iznos uspije vratiti, odlično!

– Funkcioniramo kao online grupa koja odluke donosi glasovanjem u roku od nekoliko dana. Prošlu noć stigao je, recimo, zahtjev da doniramo 500 funti novoj zadruzi.

U Belfastu u Irskoj radnička zadruga koja radi promotivne videosnimke “rentala” je opremu i to plaćala 5000 funti godišnje, a kupnja opreme stoji 7000 funti. Posudili su od Solid Funda 4000 funti. Vodila se online rasprava i dogovoreno je da ćemo im dati novac, poznajemo te ljude i vjerujemo im da neće potrošiti na pivo. Ako naprave profit, vratit će – kaže Cannell, dodajući da je O.K. i ako netko izgubi novac pokušavajući pokrenuti posao, to se i bankama stalno događa.

– U korporativizmu je novac objekt, cilj, u zadrugama je samo oruđe za upotrebu. Kad imate višak, dijelite ga dalje, kao kad imate višak odjeće. U kapitalizmu novca nikad dovoljno, zato imamo ovu ludu situaciju da jedan posto ljudi posjeduje 80 posto svjetskog bogatstva – smatra konzultant za zadruge. Prve neovisne zadruge u Velikoj Britaniji počele su se otvarati 1940-ih, oformile su se jer su dućani bili skupi i prodavali lošu hranu za visoku cijenu. Danas u Velikoj Britaniji na njima počiva 70 posto domaće ekonomije, a ukupno je šest milijuna ljudi učlanjeno u zadruge. Do kraja prošlog stoljeća na Otoku je izniklo 3000 zadruga, mnoge su osnovali mladi ljudi bez posla, ali sa sveučilišnim diplomama, koji su pokrenuli vlastite poslove. U Britaniji se 1970-ih privatizirao veliki dio državne teške industrije, a brojne su tvrtke i propale.

– Danas su najrasprostranjeniji dodatni poslovi u dostavi i IT-u, cvjeta “gig” ekonomija – dođete li u kafić, svaka osoba ima laptop ispred sebe, zarađuju koji peni za korekture, prijevode... rade gotovo cijeli dan da nešto zarade. To je ludo u Britaniji, radni tjedan ima 48 sati u odnosu na 35 u Francuskoj, jedino Rumunjska radi više. Ljudi rade sve više jer su plaće pale, to je kao u 18. stoljeću, kad su morali raditi tri posla da prežive – analizira Cannell. I kod njih mlade ljude još podupiru roditelji da prežive. Kaže da vlada kontrolira sindikate i ograničava im akcije, a imaju ugovore o zapošljavanju s nula radnih sati.

– Ne moraju vam dati ništa posla taj dan ili vam daju samo dva sata. A ne krše zakon. Puno je prekarijata, nestabilnosti. Radna prava nisu dobra i zato ljudi pokreću vlastite biznise; ima dosta kreativnih poslova, dizajna i softverskog dizajna, rastu poslovi dostave – svaki grad ima mnogo ljudi na biciklima koji voze okolo i dostavljaju... Ako to radimo u kooperativama, možemo se organizirati bolje, ujediniti se i zajedno se prijaviti na natječaje – pojašnjava. Dosta se zadruga pokreće u softverskom dizajnu, iskusni uče neiskusne, timovi dijele skupi prostor i dio posla. Kombiniraju “coworking” i ekonomiju dijeljenja. Priča o susretu s hrvatskim IT-ovcima koji pokušavaju pokrenuti IT zadrugu; pozvao ih je da se učlane u njihovu jer je potpuno nebitno odakle rade posao.

Alergičan na menadžere

Cannell je, stječe se dojam, alergičan na glavne izvršne direktore, menadžere.

– Kažu nam da je nemoguće voditi posao bez menadžera. Mi dokazujemo da nije. To nije politička demokracija, nego ekonomska, aktivna, ljudi se moraju uključiti, ne prepustiti drugima da odlučuju i glasuju umjesto njih. Događalo se i zadrugama da izaberu menadžera koji bi ih pokrao. Ne želimo tu vrstu demokracije – ističe Cannell, napominjući da se u Sumi svi moraju uključiti u donošenje odluka, pogotovo onih koje ih se tiču, moraju znati što se događa. Nikad u 40 godina nisu imali pronevjere unutar zadruge. Sve su informacije dostupne svim članovima, transparentno je.

– To je nekakva vrsta raja. Ali emocionalno i socijalno iscrpljujuća, puno je interakcija. Mnoge su ugodne, ali često može krenuti i loše, puno je ljudi, brinu se za sve. I to 250 ljudi, a ne jedan “CEO” – otvoren je Britanac. Radnici, koji su i vlasnici posla, neće sami sebe iskorištavati, no svi rade puno i posao je dobro vođen, a na glavnim skupštinama se analizira stanje, svi članovi znaju prihod od svakog klijenta, a tu i tamo ponekom klijentu i – otkažu. Ili dobavljaču, ako je jako težak i nepouzdan ili ima visoke marže. Unutar zadruge imaju jak sindikat. Kaže da ga neke zadruge nemaju, ali oni smatraju da omogućavaju solidarnost pa je 80 posto članova učlanjeno u sindikat.

– Korisno je ako imam problema ili trebam nekoga da me brani pred ostalih 250 ljudi. Nekad su ljudi agresivni. Sindikat je i neka vrsta posrednika – ističe. Država je za njih, kaže, potpuno nezainteresirana, kao i oni za nju, sve dok ih pušta na miru. Laburisti, istina, podržavaju radničke zadruge kao jedini način da se decentralizira ekonomija.

– Odlična konkurencija i distribucija dobara ne postoji. Kad-tad stvaraju se karteli – smatra Cannell. Zadruge su, kaže, vrlo učinkovit način vođenja neovisne ekonomije i izravno se zadovoljavaju potrebe, za što je odličan primjer energetika. Nije baš naklonjen zadrugama pod državnom kontrolom.

– Najbolje su uvijek pokretane od ljudi “odozdo” i ne trebaju biti velike jer se gubi kontrola. To je kao kod velikih korporacija s podružnicama. Ako imate male zadruge, ne moraju se međusobno posjedovati. U Italiji gotovo milijun ljudi radi u zadrugama, od kojih je pola u socijalnim zadrugama, a oko 100.000 u zadrugama u vlasništvu radnika. Pokajina Emilia Romagna poznata je po radničkim zadrugama, od njih ukupno 7500, dvije trećine u vlasništvu je radnika – opisuje. Kao najbolji zadružni model koji je vidio ističe Mondragon, korporaciju i federaciju radničkih zadruga sa sjedištem u španjolskoj Baskiji čiji članovi nisu “vezani”, slobodni su se odcijepiti i postati potpuno neovisni ili prodati posao privatnim investitorima. Već 16 godina grade sustav i puno investiraju u razvoj. Od proizvoda koje izbace u pet godina ostat će jedan, a ostala četiri zamijenit će novi; mnogo je visoke tehnologije, alata, opreme za automobile, avione... Grade zgrade, proizvode bicikle. Svrha im je velika zaposlenost i imaju je, kao i vlastitu zadružnu banku, treću po veličini u Španjolskoj. Menadžer koji je vodi smije imati najviše devet puta veću plaću od najniže.

– Zarađuje 200 tisuća eura godišnje i kad dođe na sastanak u Bruxelles, sjedi kraj onoga koji zarađuje dva milijuna i koji ga pita kako može biti zadovoljan time. Kaže da mu je zadovoljstvo voditi banku za svoje članove, a kad ode u mirovinu, živjet će među prijateljima, dok će onaj s dva milijuna morati otići negdje daleko jer ga nitko ne voli – smije se ponovo Cannell koji je tijekom boravka u Hrvatskoj posjetio tvornicu alatnih strojeva ITAS u Ivancu, čiji su vlasnici radnici koji su svoja potraživanja prema posrnuloj tvrtki pretvorili u dionice i danas provode radničko samoupravljanje. Cannell ih hvali, kaže da rade izvanredne stvari i imaju radnike s vrlo sofisticiranim vještinama, ali im i savjetuje da ne budu ovisni o samo nekoliko klijenata.

– Plaće u Hrvatskoj su upola niže od zapadnoeuropskih, ali u Kini su još upola niže, iako rastu. ITAS je u dobroj poziciji, u svom su poslu vjerojatno najbolji u Europi – komentira. No, da bi dodatno unaprijedili organizaciju posla trebali bi, smatra, još više uključiti radnike u organiziranje poslovanja, pogotovo mlade, te plasirati nove proizvode novim klijentima.

– Neki su radnici naučili biti samo radnici. Ali najbolje je kad se posao zajedno vodi, jer odlučivanje za sobom vuče i – odgovornost – zaključuje britanski zadrugar.