Sjetimo se, tijekom pedesetih i šezdesetih godina nije bilo financijskih kriza, jer je regulatorni sustav New Deala još uvijek bio na snazi. Kako ga se počelo rastakati pod pritiskom poslovnih i političkih struktura, ubrzano su uslijedili slomovi. Počelo je sedamdesetih s pojavom deregulacija, a osamdesetih su se slomovi počeli nizati.
Uzmimo primjerice Reagana. Umjesto da ih pusti da same plate cijenu, pomogao je bankama, kao primjerice Continental Illinoisu, što je u to vrijeme, 1984. godine, bila najveća državna financijska intervencija u povijesti Sjedinjenih Država. Početkom osamdesetih SAD je pao u najdublju recesiju od Velike depresije naovamo, iz koje smo se izvukli raznim oblicima državnih financijskih subvencija, i tako dalje. Godine 1987. dogodio se još jedan financijski slom – ili nešto sasvim nalik tome – Crni ponedjeljak.
Reagan je zapravo završio svoj mandat velikom financijskom krizom – štedno-kreditnom krizom – i ponovo je intervenirala država svojim subvencijama.
Odviše veliki da bi ih se pritvorilo
Štedno-kreditna kriza bila je nešto drugačija od financijske krize iz 2008. godine, jer su krivci bili dovedeni pred lice pravde te im se sudilo. Tada se na sudskim procesima moglo podosta naučiti o malverzacijama i kojekakvim sustavno provođenim financijskim trikovima i prijevarama. No ne i dvijetisućitih. Moć se toliko koncentrirala da su banke bile ne samo “previše velike da bi propale”, nego su, kako je to jedan ekonomist lijepo rekao, “previše velike da bi ih se pritvorilo”.
Jedine kriminalističke istrage koje su poduzete ticale su se trgovine povlaštenim informacijama, pri čemu je kriminal bio u tome da je škodio tuđim poslovima – s time se uvijek nešto može učiniti. Ali, kada je u pitanju pljačka naroda, to se nije kažnjavalo.
Deregulacija se nastavila i za Clintonova mandata kad je došlo do velikog tehnološkog napretka. Ali krajem devedesetih stvorio se novi balon koji je puknuo, ovaj put vezan za velike internetske kompanije (tzv. dot-com kompanije). Godine 1999. regulacija kojom su razdvojene komercijalne od investicijskih banaka je ukinuta.
Na vlasti je bio Bush i došlo je do velikog građevinskog buma tijekom kojega politički ekonomisti nisu primijetili – ili su tu činjenicu ignorirali – da je nastao balon od 8 bilijuna dolara koji nije imao veze sa stvarnim cijenama nekretnina. Naravno, to je puklo 2007. godine, kad je nestalo nekoliko bilijuna dolara kapitala – lažnog bogatstva. To je dovelo do najveće financijske krize od Velike depresije. Tada su prvo Bush, a onda i Obama intervenirali i rekonstruirali najmoćnije financijske institucije – one koje su do svega toga dovele – a sve ostale pustili da se snađu kako znaju. Mnogo je ljudi pritom ozbiljno stradalo, ljudi koji su ostali bez svojih kuća, bez posla, i tako dalje. Sve je to prošlo nekažnjeno, a isti i sada rade na sljedećoj financijskoj krizi.
Država kao dadilja
Svaki se put porezne obveznike poziva da financijski izvuku one koji su stvorili krizu, a to su sve glavne financijske institucije. U kapitalističkoj ekonomiji tako se ne bi trebalo raditi. U kapitalističkom sistemu kriza bi pomela one koji su se odvažili na rizična ulaganja. No bogataši i moćnici ne žele kapitalistički sistem. Oni žele da, kada se nađu u nevolji, država bude u stanju uskočiti poput dadilje i da ih tada porezni obveznici financijski izvuku. Oni posjeduju policu osiguranja koju im je izdala država, što znači da će ih, bez obzira na to koliko se često odluče na riskiranje, i ako se nađu u nevolji, javne institucije financijski izvući, jer su oni preveliki da ih se pusti da propadnu – i to se tako stalno i iznova ponavlja.
Njihova je moć toliko velika da propadne svaki pokušaj da se tome stane na kraj. Bilo je nekih blagih pokušaja, poput Dodd-Frankova prijedloga za regulaciju, koji su odbacili lobisti prilikom implementacije i koji se zapravo nije bavio najvažnijim pitanjima.
Razlozi za ovakav ishod također su lako razumljivi. Postoje dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju koji se ne slažu sa smjerom koji smo zacrtali – ljudi poput Josepha Stiglitza, Paula Krugmana i drugih – no ni s jednim od njih se nije razgovaralo niti se od njih tražio savjet. Ljudi koji su određeni da riješe krizu bili su isti oni koji su do nje i doveli – ekipa oko Roberta Rubina i ekipa oko Goldman Sachsa. Oni su do krize doveli, a sada su jači nego ikada prije. Je li to slučajno? Pa, baš i ne, ako su isti ljudi odabrani da osmisle novi ekonomski plan. Hoću reći, što očekujete da će se dogoditi?
Posljednje financijsko izvlačenje bilo je do tada neviđeno. Korporacije su održane na životu u razdoblju kad su se, logikom kapitalističke ekonomije, trebale raspasti. Ali mi nemamo kapitalističku ekonomiju – poslovni svijet takvo što ne trpi, i ima dovoljno snage i moći da to spriječi – pa su prema tome javne ustanove na raspolaganju da istresu doslovno bilijune dolara u ruke posrnulih korporacija i da ih tako održe na životu.
Ovo je istinito na više načina. Postoji jedna velika tehnička studija državnih financijskih intervencija koja je došla do zaključka da je u nekoliko godina otprilike 25 posto – studija dvojice cijenjenih ekonomista koja je pokrila stotinu najvećih korporacija na Fortune listi – dakle, njih 25 posto preživjelo je zahvaljujući javnoj potpori u nekom trenutku, dok su ostali također od toga imali koristi. Dakle, iako je to do tada bilo neviđeno, u tome nije bilo ništa novoga. Jednako je tako i nakon svih financijskih kriza.
Neka tržište presudi
Najjednostavnija definicija “neoliberalizma” jest “neka tržište upravlja svime”. Država se ne bavi formiranjem politike, osim kao podrška tržišnim aktivnostima. No, tako to zapravo nitko ne misli. To su mjere koje se primjenjuju na siromašnima i slabima, ali ne i na sebi. To je tako u cijeloj modernoj ekonomskoj povijesti još od sedamnaestog stoljeća. Iako se to onda nije zvalo neoliberalizam.
Uzmimo savjete Adama Smitha za tek oslobođene kolonije. On je bio veliki ekonomist svog vremena i savjetovao je kolonije upravo onako kako danas Svjetska banka i IMF govore siromašnim zemljama, kao i siromašnim ljudima u Sjedinjenim Državama. On je rekao da bi se kolonije trebale koncentrirati na ono u čemu su dobre – to se poslije nazvalo “komparativnim prednostima” – da izvoze osnovne proizvode, poput poljoprivrednih, ribu i krzno, i da uvoze superiornu britansku robu. I dalje, da ne pokušavaju monopolizirati svoje resurse. Glavni resurs tog vremena bio je pamuk. To je bilo poput goriva u vrijeme početka industrijske revolucije. Kolonijama je poručio da će to pospješiti konačni ekonomski proizvod, i tako dalje.
Naravno, kolonije su se oslobodile, tako da su mogle potpuno ignorirati “sigurnu ekonomiju”, kako se to tada zvalo. Postavili su visoke namete da zaustave superiornu britansku robu – na početku tekstil, kasnije čelik, i tako dalje – da bi kasnije same uspjele razviti domaću industriju. Prilično su se trudile i gotovo uspjele u monopoliziranju pamuka – to je najvećim dijelom i bio razlog osvajanja Teksasa i polovice Meksika. Razlozi su bili vrlo jasni – jacksonovski predsjednici govorili su da ćemo, uspijemo li monopolizirati pamuk, Britaniju baciti na koljena. Da neće preživjeti ako mi budemo kontrolirali glavnu sirovinu koja njima treba. Dakle, da ne idemo u detalje, kolonije su učinile upravo suprotno od onoga što su savjetovali neoliberali (na isti način je postupila i Velika Britanija dok se razvijala). U međuvremenu svi oni siromasi i potlačeni morali su gutati ove principe. Indija, Egipat, Irska i drugi, svi su oni bili lišeni industrijalizacije i propadali – a nešto od toga je na djelu i danas.
I sve se to odvija pred našim očima. Pogledajmo što se događa danas u Sjedinjenim Državama. Za veliku većinu stanovništva vrijedi princip – “neka tržište pobijedi”. Ograničimo prava, smanjimo i uništimo socijalno osiguranje, smanjimo propisani minimum zdravstvene skrbi – pustimo da sve to regulira tržište. Međutim, to ne vrijedi za bogate. Za bogate je država jaka i važna i spremna uskočiti čim se nađu u nevolji, da ih izvuče iz financijskog škripca.
Uzmimo Reagana, on je bio ikona neoliberalizma, slobodnog tržišta i sličnog. Najveći protekcionistički predsjednik u poslijeratnoj američkoj povijesti. Udvostručio je protekcionističke barijere pokušavajući zaštititi nesposobne menadžmente Sjedinjenih Država od superiorne japanske proizvodnje. Financijski je potpomagao banke umjesto da ih pusti da same plate ceh. Štoviše, država je za vrijeme Reaganovog razdoblja ojačala zajedno s ekonomijom, a to je ikona neoliberalizma. Trebao bih dodati da je njegov program “Rata zvijezda” u poslovnom svijetu bio otvoreno propagiran kao vladin poticaj, neka vrsta krave muzare iz koje je curio novac. No to vrijedi samo za bogate – dok za siromašne i dalje vrijede tržišni principi: ne očekujte nikakvu pomoć od države, država je problem, a ne rješenje, i tako dalje. To je neoliberalizam u svojoj biti. Posjeduje taj podvojeni karakter koji možemo slijediti unatrag kroz ekonomsku povijest. Jedna pravila vrijede za bogate. Sasvim suprotna pravila vrijede za siromašne.
U knjizi “Rekvijem za američki san” o nejednakosti dohotka Noam Chomsky razotkriva ključne aktere neoliberalizma i pruža jasan, hladan i strpljiv uvid u nepobitne ekonomske činjenice. Kojih je to deset principa koncentracije bogatstva i moći koje danas nalazimo u Americi? Ti su principi vrlo jasni: suzbijanje demokracije, oblikovanje ideologije, redizajniranje ekonomije, prebacivanje tereta na siromašne i srednju klasu, udar na uzajamnu ljudsku solidarnost, dopuštanje regulatorima da ih vode vlastiti interesi, izborni inženjering, upotreba straha kao i snage države da se masu drži pod nadzorom, proizvodnja pristanka i marginaliziranje naroda. U knjizi Chomsky svakom od ovih deset principa posvećuje poglavlje i nudi nam dodatne izvatke iz važnih tekstova koji su utjecali na razvoj njegovih misli i doveli ga do iznesenih zaključaka.