Od obiteljskog biznisa stvorili brend koji osvaja nagrade na svjetskoj sceni: 'Sada su nam ove medalje još slađe'

Nikada neće kritizirati nove tehnologije već će cijeniti što mu je zahvaljujući njima posao lakši no što je bio njegovu djedu. Ali nikada neće u proizvodnji ni posegnuti za novim trendovima, već će mu na prvome mjestu biti tradicija, ono što je dobio u nasljedstvo, i autohtone sorte loze i maslina u koje je sve vrijeme vjerovao, baš kao i njegovi preci. Promišlja tako agronom i enolog Ante Sladić iz Plastova, sela u zaleđu Skradina, pa ponosno kaže kako ta obiteljska filozofija nije bila uludo. Jer na ovogodišnjem su Decanteru – najvećem međunarodnom natjecanju na kojem se ocjenjuju vina, a koje se održava u Londonu – vina Sladićevih dobila čak pet medalja, pokazavši kako se svjetske priče mogu napraviti i od starih, autohtonih sorti.

Prva i druga ljubav

– Pokušavamo crpiti ono najbolje iz tradicije, a to je kraj koji imamo, jako vrijedno tlo i naše autohtone sorte. Tolike medalje na Decanteru, a dobivamo ih četiri godine za redom, iznimno su veliki uspjeh jer smo praktički za sve svoje proizvode dobili visoka priznanja, i to za vina od sorti koje nisu toliko poznate i razvikane, ali smo pokazali da su itekako vrijedne, zbog čega su ove medalje još i slađe jer su za sorte u koje smo od početka vjerovali, a danas se one upisuju na isto mjesto s najboljim svjetskim sortama. Veliki je to ponos – zadovoljno će 34-godišnji Ante iz čije boutique vinarije izlazi vino u četiri boje – crnoj, bijeloj, rose te orange ili amber koje je sada u svijetu trend, a kod njih tradicija, što će najbolje posvjedočiti Antin dida Jure koji se ni u 86. ne odriče "svoje žutine".

Njemu u čast napravili su od debita Sladići vino Oya Noya, nazvavši ga tako po poviku iz ojkalice. Osim debita Sladići u svojim ekološkim vinogradima uzgajaju i maraštinu, lasinu, plavinu, tribidrag te babić, njihovi se vinogradi nalaze na brdu iznad Skradina, tlo je raznoliko, a klima specifična, što je pogodno za proizvodnju svih mogućih stilistika vina – od laganih pitkih, pjenušavih do kompleksnih koja mogu godinama odležavati. Debita ja najviše, a vino od te sorte u čijoj je kapljici uživao i čuveni maršal Marmont nekoć je služilo kao sredstvo plaćanja pa je tako i dobio ime. Maraštinu su nekoć doktori propisivali kao lijek i u apotekama se mogla kupiti "ka likarija", od lasine koju pojedini vinski znalci nazivaju dalmatinskim pinot noirom Sladići prave i monosortni opol (rose), a voćne arome karakteristika su plavine. Najnoviji vinograd koji su Sladićevi prije nekoliko godina podigli i koji će ove godine prvi put imati pravi urod nalazi se u kršu, gdje im je bilo četiri puta skuplje saditi jer je tu, uz ostalo, nužno navodnjavanje, i dat će puno manji prinos grožđa, ali najvišu moguću kvalitetu vina.

– Tija bi da od Dalmacije napravimo brend, što ona trenutačno nije. Sada imamo 10 puta manje vinograda nego prije 100 godina, u našoj je županiji nekada više od 80 posto stanovništva dobro živjelo od vinogradarstva. To je bio ondašnji turizam – govori Ante pokazujući nam lijepo uređenu kušaonicu na gospodarstvu u kojoj unutra ima mjesta za 30, a vani za još 50 osoba.

Nakon dvije godine stanke zbog pandemije, gosti su se u organiziranim grupama počeli vraćati u skradinsko zaleđe. U vinariji Sladićevih Ante ili zaposlenica Josipa uputit će ih u vinski svijet, kušat će delicije od lokalnih namirnica Antine majke Miroslave, degustirati vino o kojem u podrumu brigu vode dvojica enologa – Ante Sladić i zaposlenik Ante Rupić. U samome vinogradu još je troje radnika, a vinograd je briga i Antina oca Marinka. Dida Jure pomogne koliko može i sada je uglavnom zadužen za sušenje smokava. Antini sinovi, troipolgodišnji Toma i jednomjesečni Vito možda će jednog dana nastaviti istim koracima, prekinutima u Domovinskome ratu kada su morali otići sa svog imanja, vrativši se na uništene vinograde koje su iznova dizali:

– Bez europskih fondova nema šanse da bismo samo svojim sredstvima uspjeli postići sve ovo što imamo danas. Ponekad me vlastite ambicije prestraše, al' onda me povuku strast prema poslu i želja da od ovih sorti i ovoga kraja napravimo nešto najbolje moguće, što može biti najbolje na svitu. Značajni smo ne po količini nego po kvaliteti, a ako svi budemo išli u tom smjeru, bit ćemo značajni i u količini – kaže Ante čijoj je obitelji proizvodnja vina prva, a proizvodnja maslinova ulja druga ljubav:

– Plastovo je na samom sjeveru gdje se masline uopće mogu uzgajati, u najhladnijem području, zbog čega su naša ulja jako intenzivna, gorka, pikantna i istodobno jako bogata antioksidansima, što znači da je riječ o zdravom ulju, onome što struka najviše cijeni. Imamo dvije sorte – poznatu i jednu od najstarijih dalmatinskih sorti, oblicu, koja daje superkompleksna, bogata ulja s izraženom gorčinom, fantastična za uparivanje s različitim jelima. Imamo i krvavicu, autohtonu skradinsku sortu koju samo ovdje možete naći. Krvavica ima visoku kvalitetu, izrazitu pikantnost i unikatnu aromu. Ove smo godine našu krvavicu prvi put slali u New York na jedno od najprestižnijih svjetskih natjecanja maslinovih ulja. I dobili smo za nju zlato, a za oblicu koja je na istom natjecanju lani bila zlatna ove smo godine dobili srebro. Opet se pokazalo da se isplati vjerovati u svoje sorte – govori Ante.

Motika strogo zabranjena

Taman kad smo se s njim pripremali krenuti prema novom vinogradu u kršu, gdje je na tri hektara posađeno 16 tisuća trsova, u kušaonicu je bila pristigla grupa stranaca pa smo se put vinograda uputili s Marinkom i didom Jurom. Stigavši do vinograda pokazali su nam bušotinu s 310 kubika vode, za navodnjavanje. Kažu da će tu u kršu, gdje je zemlje samo 30 posto, a ostalo je kamen, posaditi lozu na još 3,5 hektara. Korov u vinogradu uništavaju mehanički, ali ne motikom jer bi tako sada ostali bez poticaja:

– A meni je to malo smišno, motika je uvik bila glavna za vinograd. A sad njome ne smiš!? – čudi se dida Jure.

– Šta ćeš, ćaća, sve u svoje vrime – odgovara mu Marinko, objašnjavajući kako imaju traktorski priključak za okopavanje vinograda, a berba je ručna jer se, srećom, neki činovnički um još nije dosjetio da bude drukčije.