Kada je prije četiri godine s obitelji krenuo na kratki odmor u Hrvatsku, njemački poduzetnik Mirko Kedenburg nije ni slutio da će mu to putovanje promijeniti život. Na povratku prema Bremenu, usred noćne vožnje, sa suprugom se našalio kako bi bilo zanimljivo ostaviti sve iza sebe i preseliti se na hrvatsku obalu. Ideja je u tom trenutku zvučala kao neozbiljna šala, no samo nekoliko mjeseci poslije obitelj je doista spakirala život u Njemačkoj i preselila se u blizinu Zadra, kazo je u intervju za njemački WELT.
Odluka je mnogima djelovala iznenađujuće. Kedenburg je u Bremenu s bratom vodio uspješnu ličilačku tvrtku, imali su stabilan posao, velik broj klijenata i dobre zaposlenike. Obitelj je upravo završila gradnju kuće, a drugo dijete imalo je tek tri mjeseca. Izvana je, kaže, sve izgledalo gotovo idealno. Ipak, osjećaj da se u Njemačkoj ne uklapa pratio ga je godinama.
Kako je ispričao za WELT, presudan trenutak dogodio se tijekom pandemije. Tada je, kaže, u njemačkom društvu primijetio promjene u međuljudskim odnosima koje su ga duboko pogodile. Smatrao je da se ljudi sve teže međusobno poštuju ako imaju različita mišljenja, a upravo mu je taj osjećaj zajedništva i ljudskosti nedostajao.
Hrvatska u početku nije bila prvi izbor. Obitelj je ranije razmišljala o Španjolskoj, no kratki odmor na Jadranu promijenio je njihove planove. Kedenburg kaže da je u Hrvatskoj pronašao upravo ono što mu je u Njemačkoj nedostajalo: toplinu, neposrednost i opušteniji odnos među ljudima. Po povratku u Bremen više se, kaže, nije mogao vratiti starom ritmu. Kada su dobili ponudu za kupnju kuće, shvatio je to kao znak da treba krenuti ispočetka.
Danas s obitelji živi u blizini Zadra, a na Instagramu dijeli iskustva o preseljenju i životu u Hrvatskoj. Mnogi Nijemci koji razmišljaju o odlasku iz domovine javljaju mu se za savjet, iako ni njegov početak nije bio jednostavan. Samo šest tjedana prije selidbe obitelj još nije imala ni siguran smještaj. Stan su pronašli slučajno, preko njegove porezne savjetnice koja je poznavala nekoga u Zadru.
I poslovni planovi morali su se mijenjati. Nakon prodaje kuće i udjela u tvrtki obitelj je imala financijsku rezervu, a Kedenburg je isprva s prijateljem planirao pokrenuti posao s automobilima. No tržište se brzo promijenilo i od te su ideje morali odustati. Nije uspio ni plan njegove supruge da otvori salon za nokte. Kaže da je osjećaj neuspjeha bio neugodan, ali se ubrzo otvorila nova prilika u sektoru nekretnina.
Danas se bave upravljanjem nekretninama i brigom o objektima čiji vlasnici ne žive u Hrvatskoj. Posao je, kaže, s vremenom narastao toliko da mu se pridružila i supruga. Iako još nisu dosegli razinu zarade koju su imali u Njemačkoj, ne žali zbog odluke. Smatra da su prve tri godine svake samostalne djelatnosti najteže, a upravo su u toj fazi sada.
Posebno ga je, kaže, osvojio odnos Hrvata prema djeci. Dok su u Njemačkoj roditelji često pod pritiskom da djecu stalno smiruju i upozoravaju, u Hrvatskoj je doživio suprotno. U restoranima i trgovinama, tvrdi, ljudi puno opuštenije reagiraju na dječju igru, buku i živost. Čak se zna dogoditi da konobar ili vlasnik restorana roditeljima kaže da puste djecu da budu djeca.
Zbog toga često govori da njegovi sinovi u Hrvatskoj imaju djetinjstvo kakvo je on imao u Njemačkoj devedesetih. Vrata se otvore, djeca izađu van, igraju se, vraćaju se kući prljava, gladna i sretna. Upravo taj osjećaj slobode, kaže, želio je za svoju djecu. Posebno ga je dojmila i uloga sporta u lokalnoj zajednici. Ispričao je kako se nogometna, odnosno sportska momčad njegova sina jedne večeri vraćala s utakmice, a roditelji su ih dočekali uz bengalke i slavlje. U Njemačkoj bi, smatra, odmah reagirale službe i redari, dok je u Hrvatskoj policija prošla i, kako kaže, gotovo se pridružila slavlju.
Iznenadio ga je i izražen nacionalni ponos koji osjeća u Hrvatskoj. U Njemačkoj je, kaže, takvu atmosferu poznavao tek iz razdoblja velikih nogometnih natjecanja, kada su se vijorile zastave. U Hrvatskoj je to, prema njegovu dojmu, mnogo snažnije i svakodnevnije. Smatra da ljudi snažno čuvaju kulturu i osjećaj pripadnosti, što mu se sviđa dok god ne prelazi u radikalnost. Ipak, život u Hrvatskoj nije bez izazova. Troškovi života, priznaje, posljednjih su godina znatno porasli, kao i u Njemačkoj. No razliku vidi u mentalitetu. Kaže da su ljudi u Hrvatskoj, unatoč težim okolnostima, opušteniji i pozitivniji. Smatra da su možda navikli živjeti s krizama, dok Njemačka tek ponovno uči da gospodarski rast nije uvijek zajamčen.
Jedna od većih prepreka ostaje jezik. Hrvatski mu je, priznaje, i dalje vrlo težak, pa se često služi engleskim. Supruzi je lakše zbog ruskog jezika, dok su se djeca prilagodila znatno brže. Stariji sin govori hrvatski toliko dobro da mu je učitelj već savjetovao da kod kuće više govori njemački kako ga ne bi zaboravio. Mlađi sin hrvatski uči u vrtiću i za njega, kaže Kedenburg, jezik uskoro uopće neće biti problem.
Iz Njemačke mu najviše nedostaje obitelj. Priznaje da je velika razlika kada najbliži više nisu udaljeni nekoliko kilometara, nego nekoliko stotina. Ipak, susreti su im sada intenzivniji. Nedostaju mu i neke sitnice, poput omiljenog jela iz Bremena i posebnog kolača od jabuka iz jedne tamošnje pekarnice, koje sada pokušavaju pripremiti kod kuće. Na pitanje što bi se moralo dogoditi da se vrati u Njemačku, odgovara da bi za to moralo poći nešto ozbiljno po zlu ili bi njegova obitelj morala biti ugrožena. Povratak, kaže, za sebe gotovo isključuje. Čak i u teškoj situaciji vjerojatnije bi otišao još dalje nego se vratio. Danas vjeruje da se sve dogodilo baš onako kako je trebalo.
Između Hrvatske i Njemačke, po pitanju sigurnosti, uopće nije teško izabrati. Niti po pitanju slobodne igre i djetinjstva djece. Niti po pitanju hrane. Niti klime. Sve drugo je borba