Grad je u Istri, ali nema more. Zapravo je prilično daleko od obale. No, u Pazinu itekako ima turizma, a i izvan sezone ima se što vidjeti. Zapravo, Pazin je unikatan grad i u hrvatskim, a ne samo istarskim okvirima. Mnogima vjerojatno nije ni poznato da je administrativno sjedište Istarske županije upravo Pazin, a ne mnogo veća Pula, odnos je, naime, 8000 naprama 52.000 stanovnika. No, Pazin po svemu zaslužuje biti sjedištem Istarske županije ne samo zbog svojeg položaja, koji je baš usred Istre, već i zbog niza osobitosti koje ga čine ipak ravnim Puli, koja ima znamenitu Arenu. Pazin nije sjedištem postao ni u Jugoslaviji ni u Hrvatskoj, nego već u 19. stoljeću. Bio je toliko zanimljiv i osobit da je čak i jedan Jules Verne saznavši za 130 metara duboki ponor ispod poznate atraktivne pazinske tvrđave bio inspiriran da jedan dio radnje svojeg romana “Matijaš Sandorf” iz 1885. smjesti upravo u Pazin te temeljito opiše i Pazinsku jamu i pazinski kaštel. Zapravo, pročitavši detaljno napisan putopis svojega zemljaka Charlesa Yrirartea koji je obuhvaćao i minuciozan opis Pazina, veliki se pisac toliko Pazinom oduševio da ga je odlučio uključiti u svoj roman. Čim stupite na rub tog ponora, a mjesto je to s kojeg se grad izuzetno lijepo vidi, možete lako shvatiti što je velikog pisca i prijatelja Nikole Tesle motiviralo da u svoj roman uvrsti Pazin i njegove znamenitosti. Već s platoa ispred hotela Lovac pruža se taj prekrasni pogled na grad, a spuštanjem niz stepenice nađete se na rubu ponora, gdje je i jedna od turističkih atrakcija tog dijela Istre. Ondje je Zip Line koji ima dvije linije. Jedna je dužine 220 metara i omogućuje brzine od 50 km/h, a druga je duga 280 metara. Trendovsko snimanje videa ili selfieja za spuštanja teško može nadmašiti nešto drugo. A na visini od 100 metara, na kojoj se prolazi iznad ponora, od raslinja se ne vidi da je dolje jama, koju za dobrih uvjeta turisti također rado obilaze. Kraj Zip Linea odvodi vas u samo središte grada, a da tamo sigurno stignete, brinu se Romina Brumnić i Luka Labinjan, zaljubljenici u adrenalinske sportove.
– Nije za svakoga, to se mora odmah napomenuti, iako je Zip Line maksimalno siguran. No, Zip Line nudi iskustvo kakvo nećete naći nigdje drugdje i koje ćete poslije rado dijeliti s drugima i na svojim društvenim mrežama. Zbilja je to razonoda novog doba – kažu Romina i Luka. Zaista jest tako jer svatko tko se spustio bio je oduševljen.
Sam grad dokazano postoji još od 1500. godine prije nove ere, tada,jasno, kao naselje, a kao Castrum Pisinium spomenut je prvi puta 983. godine. Samu unutrašnjost Istre volimo reklamirati kao nezaobilaznu destinaciju zbog neobično kvalitetne gastronomske ponude, koju prati profesionalnost koja obilato nadoknađuje činjenicu da se grad i njegova okolica ne nalaze na samoj obali. Odnedavno središnja Istra ima i jednu obiteljsku vinariju, butiknu štoviše. Obitelj Radanović iz Zovića, sela koje je na pola puta između Pazina i Motovuna. Radanoviće smo upoznali na nekoliko recentnih festivala kao vrlo simpatične mlade ljude čija su vina biladoista odlična. Za ovako mladu vinariju to je očito osobito dobar znak jer s godinama njihova vina mogu biti samo još bolja.
– U Poreču sam završio vinarstvo, na koje sam se odlučio nakon srednje škole. Počeli smo s jednim vinogradom prije 14 godina. Ali smo tako zapravo nastavili priču koja je počela još 1925. godine kada je vino uzgajao moj djed. Sada smo otac i ja nastavili tu priču, imamo vinograde na više položaja, a Zovići i naša vinarija na 412 metara su nadmorske visine, što jamči sjajan pogled dok uživate u vinima – kaže Luka Radanović dok sjedimo za stolom u prostoru vinarije.
Mjesta na proplancima središnje Istre po pravilu nemaju neka strogo omeđena dvorišta, pa je tako i prostor ispred vinarije Radanovićevih otvoren, kao stvoren za druženja. Pa se ona i događaju, što je trend u rađanju kod domaćih proizvođača, koji shvaćaju da je vlastiti kanal najbolji način prodaje. Na taj način kupac upoznaje i vinariju i vinara, dobiva zajamčeno najsvježiji proizvod. A kod Radanovića se ima što kušati. S vinograda, čiju je obiteljsku tradiciju Lukin otac Ivan počeo obnavljati 2010. godine posadivši pokraj 70 godina starih loza prve čokote za vina koja bi bila za osobne potrebe, danas dolaze odlična svježa malvazija, pa malvazija odležana u amfori, teran, a rade i poluslatko vino od poznatog muškata bijelog. Upravo kušajući svježu malvaziju i lokalne delicije upoznali smo vinariju Radanović.
– Nemamo ničega industrijskoga, kobasice su naš proizvod, sirevi od susjeda iz sela i okolice, kao i ovaj istarski pršut. Samo domaće, ne vidimo nekog smisla kod kuće nuditi bilo što drugo. Čekajte da se malvazija iz amfore malo otvori, rekao bih da nam je to trenutačno najbolji proizvod – kaže nam naš domaćin.
I doista, odležavanje u amfori, ovdje su stavili berbu 2023. godine, učinilo je već odličnu malvazijom ozbiljnim gastronomskim vinom. Odležavanje u amfori traži određeno znanje od vinara jer je riječ o posebnim uvjetima odležavanja, gubicima tijekom odgajanja vina u takvoj posudi, no na kraju se dobije doista odličan proizvod. Svakako je to i hrabro za jednu ovako mladu vinariju – postoje pet-šest godina – da pokušaju s ovakvim odležavanjem. Ovdje je još jedna varijacija malvazije – odgajana u bačvama od
bagrema, akacije.
– Zaključili smo kako malvaziji bolje pristaju tonovi akacije nego hrasta,, koji je za nju možda “pretežak”. Mislim da smo bili u pravu, nadam se da ćete se složiti – kazao nam je Luka. Ispalo je tako nakon što je vino malo ohlađeno, bolje nam je djelovalo nego neke druge sorte koje smo probali nakon odležavanja u akaciji. Teran Red vinarije Radanović signalizira jako lijepe godine ispred sebe, već sada je jako dobar, a daje naznaku da je najbolje nešto od nabavljenoga ostaviti i probati za koju godinu. Vinarija Radanović zaista je cjelovita obiteljska priča u kojoj je Luka glavni enolog koji se bavi grožđem koje u vinogradu uzgoji njegov otac Ivan. Lukina sestra Mikaela bavi se marketingom, a u obitelj je stigla i prinova, Luka i supruga mu Tina dobili su kćer koja se već naviknula na gužvu
ispred lijepe obiteljske kuće u kojoj je i vinarija, u kojoj letni događaji znaju okupiti i 200 ljudi. Ako budete imali sreće, ponudit će vam pri obilasku urednog podruma da vidite te famozne amfore te da probate druge proizvode koje Radanovići također rade. A sasvim sigurno će majka Ana pred vas iznijeti još koju deliciju poput tradicijskih istarskih slastica koje sjajno idu uz vina od muškata bijelog. Vinarija proizvodi oko 16.000 litara vina godišnje, a fokus je na tri sorte: malvaziji, teranu i muškat bijelom. Čak 70 posto proizvodnje čini svježa malvazija. Vinarija Radanović dobar je primjer održivosti obiteljskog posla zahvaljujući odličnom osnovnom proizvodu i gostoljubivosti.
A tako je i drugdje, što smo ustanovili pri kraju našeg obilaska pazinskog kraja. Mjesto Beram nalazi se na brežuljku s tradicijom koja seže u prapovijest. Ondje se nalazi prapovijesna nekropola koju se drži jednom od najvažnijih u Istri. A kod mjesnoga groblja nedaleko od crkva sv. Marije na Škriljinah izuzetno su vrijedne freske iz i15. stoljeća. Crkva je 1912. godine temeljito obnovljena te joj je dodana sakristija. Te su freske posebno interesantne jer prikazuju ples mrtvaca u vrlo živim bojama, motivima i kompoziciji. Za te se freske ipak zna tko ih je napravio, izašle su iz radionice Vincenta iz Kastva, čiji se potpis i nalazi na južnom zidu iznad bočnih vrata crkve. Tu su i freske s motivima iz života Isusa i Marije. Kada obiđete ovo povijesno mjesto koje je svega pet kilometara udaljeno od Pazina, možete se okrijepiti u konobi Vela vrata, koje je u samom mjestu Beram, u kojoj vlada takav ugođaj da nije čudno što je stalno puna. Nalazi se pokraj još jedne crkve, svetog Martina, koja Beram prostorno definira. I ona je vrlo važna – natpis na glagoljici u krstionici govori da datira najkasnije iz 1431. godine, a iz istog stoljeća su i zidne slike koje su djelo anonimnoga furlanskog majstora. Ovo uistinu nevjerojatno mjesto ima svoju dugu ugostiteljsku povijest, koja je obnovljena s Helenom Jurčić, koja danas ondje drži jedan od ponajboljih autohtonih restorana. Ponajprije, ambijent je izuzetno ugodan, rustikalan, kamen i drvo – i kao da će izdržati još jedno tisućljeće. S terase, na koju se dolazi širokim prilazom, se pruža pogled na prekrasne brežuljke koji u proljeće tako lijepo ozelene. Nismo, jasno, prvi koji su ondje bili. Tim koji ondje radi isključivo je ženski. No, to je potpuno nebitan argument, puno je bitnije da se gostima pruža opuštenost i ugoda za primjer. Ne treba dvojiti što se nudi od vina, ormar pokraj šanka otkriva praktično sve što sada u Istri, i malo dalje, vrijedi. Ali hrana je ono što nas je iznenadilo.
– Sve što radimo od domaćih je i lokalnih sastojaka, sve moje cure koje rade također su odavde i iz susjednih mjesta. Razumiju tu kuhinju i tako kuhaju, kao što se sve znaju snaći i oko peke i oko štednjaka. Uvijek dobijete istu kvalitetu – kazala nam je Helena Jurčić dok smo čekali uvodna jela. Odmah smo dobili poznatu istarsku čudotvornu zdjelu u kojoj je, naravno, istarska maneštra. Riječ je o tradicionalnom gustom jelu na žlicu zasnovanom na krumpiru i grahu s dodacima suhog mesa i sezonskog povrća. Rekli bismo kako svaki kraj ima neku svoju “maneštru”, negdje je sastojak raštika, negdje grah s kupusom, negdje kupus s mesom i tako dalje. Ovdje je istarska maneštra pogotovo dobra, samo zbog nje isplati se potegnuti do Berama ako ste na odmoru negdje u Istri. Vodit će se teška bitka s juhom od šparoga, koja je također sjajna, no nama je pobjednik ipak maneštra. Nastavili smo s pljukancima s pršutom i šparogama, tagliatellama s crnim tartufima te fužima s domaćom kokoši. Svako od ovih jela dovoljno je da se najedete, pri čemu se neće tek zadovoljiti apetit već i sva čula, i okus i miris i pogled, bez pretjerivanja. Spomenut je crni tartuf, no konoba ističe kako je velika zvijezda bijeli tartuf. Bili bijeli ili crni, tartufe služe sve dok ih ima.
– Normalno da su jela s tartufima tražena, pa to i jest simbol Istre. Koristimo ga svuda, imamo odrezak od boškarina s kojim obilno poslužujemo bijeli tartuf, a naša čokoladna torta s medom, maslinovim uljem i bijelim tartufom posebno je popularna – kaže nam naša domaćica. Uvjerili smo se zbog čega je ta torta na takvom glasu – jer je nevjerojatno dobra. Teško je bilo pronaći
nešto što je nije bilo dobro u Velim vratima tog popodneva. Dokazale su nam dame da se meso ondje priprema na živoj vatri u opisanoj peki ili u kaminu, netko će reći. I fiorentina i teleći kotlet pripremljeni su jednostavno, bez osobitog kompliciranja, na jakoj vatri koja gori do večeri jer gostiju naprosto ima cijeli dan.
– Sami radimo i tjestenine, pljukance, njoke, fuže, tagliatelle. Ali i sve deserte. I tortu od čokolade, ali i cheesecake, panna cottu s jagodama, pitu od jagoda – slušamo objašnjenja o jelima dok ih kušamo.
Nema nikakvog pretjerivanja u tome kad se kaže da se ovdje ne ruča, nego se ovamo dolazi na izlet. Jer imate cijelog dana što raditi za stolom, kao i prije i poslije objeda. Ovo je jedno od mjesta zbog kakvih volimo unutrašnjost Istre. Nema mora, ali ni kompromisa kad je riječ o hrani i vinu.
Jules VernE