Rezervacija stola u restoranu sve češće dolazi s vremenskim ograničenjem. Umjesto da stol bude rezerviran za cijelu večer, gosti prilikom rezervacije dobivaju točno određen termin - najčešće između 90 i 120 minuta. Takva praksa postaje sve raširenija, a mnogi se pitaju je li uopće dopuštena.
Kako piše Fenix, prema tumačenju njemačkih udruga za zaštitu potrošača, restorani smiju uvesti vremenska ograničenja za boravak za stolom, ali samo ako su ta pravila jasno navedena prije nego što gost potvrdi rezervaciju. U tom slučaju gosti sami odlučuju žele li prihvatiti takve uvjete ili potražiti drugi restoran. Ipak, pravna situacija u slučaju spora – primjerice kada restoran inzistira da gosti odmah ustanu nakon isteka termina – još nije potpuno razjašnjena sudskom praksom.
Razlog za uvođenje ovakvog sustava uglavnom je poslovne prirode. U ugostiteljstvu je stol zapravo ograničen resurs, a restorani nastoje maksimalno iskoristiti kapacitete, osobito u večernjim satima kada je potražnja najveća. Postoji čak i poseban pokazatelj uspješnosti u industriji, takozvani RevPASH, koji mjeri prihod po dostupnom sjedalu na sat.
Osim toga, ugostitelji se suočavaju s nizom izazova: rastom troškova poslovanja, padom realne potrošnje, sve većim brojem online rezervacija te čestim problemom gostiju koji rezerviraju stol, ali se na kraju ne pojave. Vremenski slotovi pomažu restoranima da preciznije planiraju raspored gostiju i učinkovitije upravljaju prostorom.
Među gostima, međutim, takva praksa izaziva podijeljene reakcije. Dok jedni smatraju da vremensko ograničenje stvara osjećaj pritiska i kvari opuštenu atmosferu večere, drugi razumiju razloge restorana. U praksi mnogi ugostitelji ipak pokazuju fleksibilnost – ako nakon isteka rezervacije nema novih gostiju, nerijetko dopuštaju da se za stolom ostane i dulje.
Sječam se prije par godina kod nas na moru, čekali smo stol više od 1sata, jer se nisu drugi gosti htjeli maknuti kad su pojeli, već su bezbrižno sjedili kao da su sami u restoranu.