Popularnost grčkog jogurta posljednjih desetak godina eksplodirala je na globalnom tržištu, pa tako i na hrvatskom. Potrošači ga biraju jer ga percipiraju kao zdraviju, kremastiju i nutritivno superiorniju alternativu običnom jogurtu, idealnu za doručak, međuobrok ili kao bazu za razne umake i slastice. No, upravo na valu te popularnosti izrodio se marketinški trik koji mnoge dovodi u zabludu. Prošećete li mliječnim odjelom bilo kojeg supermarketa, primijetit ćete da uz "grčki jogurt" stoje i proizvodi s oznakom "grčki tip jogurta", uz neizostavnu plavo-bijelu ambalažu. Iako na prvi pogled izgledaju identično, razlika između njih je golema, a ona se ne svodi samo na ime, već i na sam sastav, nutritivnu vrijednost i, u konačnici, na ono što dobivate za svoj novac.
Ključna razlika leži u tehnologiji proizvodnje. Autentični grčki jogurt, poznat i kao cijeđeni jogurt, dobiva se tradicionalnim postupkom u kojem se obični jogurt nakon fermentacije dugo cijedi kroz guste tkanine ili filtere. Tim se postupkom uklanja višak sirutke, vodenastog dijela mlijeka, zbog čega jogurt postaje iznimno gust, kremast i koncentriran. Za proizvodnju jedne čašice pravog grčkog jogurta potrebne su i do tri puta veće količine mlijeka, što ga čini skupljim, ali i nutritivno bogatijim. S druge strane, jogurt "grčkog tipa" predstavlja industrijsku prečicu. Umjesto dugotrajnog i skupog cijeđenja, proizvođači gustoću postižu dodavanjem zgušnjivača poput kukuruznog ili modificiranog škroba, želatine, pektina, guar gume te mliječnih bjelančevina u prahu. Često mu se dodaje i vrhnje kako bi se postigla željena masnoća i kremoznost, čime se efektivno stvara imitacija koja tek teksturom podsjeća na original.
Ova razlika u proizvodnji izravno se odražava na nutritivni profil, što je za većinu potrošača najvažniji faktor. Pravi grčki jogurt prava je proteinska bomba, jer se cijeđenjem koncentriraju bjelančevine pa sadrži dvostruko više proteina od običnog jogurta, često i do deset grama na sto grama proizvoda. Ujedno, uklanjanjem sirutke smanjuje se i udio laktoze (mliječnog šećera), pa ima manje ugljikohidrata. Jogurt grčkog tipa, međutim, rijetko dostiže tu razinu proteina, osim ako mu nisu umjetno dodani. Štoviše, zbog dodanog škroba može imati više ugljikohidrata, a zbog vrhnja i znatno viši postotak mliječne masti, ponekad i do deset posto, dok pravi cijeđeni jogurt može biti i potpuno bezmasan, a da i dalje zadrži svoju karakterističnu gustoću. Potrošač tako, u uvjerenju da kupuje zdravu namirnicu, zapravo unosi proizvod čiji su benefiti razvodnjeni jeftinim dodacima.
Problem naziva i zavaravajućeg marketinga postao je toliko raširen da je stigao i do sudova. Prema presudama Europskog suda, oznaka "grčki jogurt" smije se koristiti isključivo za proizvode koji su proizvedeni u Grčkoj. Proizvođači izvan Grčke stoga su se morali prilagoditi pa koriste marketinški vješte formulacije poput "grčki tip", "Greek style" ili jednostavno kreiraju brendove koji asociraju na Grčku. Time se iskorištava stečena reputacija originalnog proizvoda, dok se potrošaču nudi nešto sasvim drugo. Nažalost, ova praksa nije rezervirana samo za svijet jogurta.
Slične zamke za potrošače vrebaju i na drugim policama supermarketa. Klasičan primjer je razlika između sira Feta i takozvanog "salatnog sira" ili "sira u tipu fete". Prava Feta je zaštićeni grčki proizvod od ovčjeg i kozjeg mlijeka, specifičnog okusa i teksture. Njene jeftinije inačice, koje se često prodaju u identičnim pakiranjima, najčešće su napravljene od znatno jeftinijeg kravljeg mlijeka, što im u potpunosti mijenja i okus i nutritivni profil. Iako su legalni, takvi proizvodi ciljaju na neinformiranog kupca koji neće primijetiti ključnu razliku u sirovini.
Identična je priča i s maslacem. Dok pravi maslac mora sadržavati minimalno 82 posto mliječne masti, police su pune "mliječnih namaza" ili "namaza s maslacem" koji izgledaju gotovo identično. No, čitanjem deklaracije otkriva se da je riječ o mješavini maslaca i jeftinih biljnih masti poput margarina. Slično je i s voćnim jogurtima. Postoji ogromna razlika između "voćnog jogurta", koji bi trebao sadržavati komadiće pravog voća, i "jogurta s okusom voća", koji često voće nije ni vidio, već okus duguje isključivo umjetnim aromama, bojilima i, naravno, velikim količinama dodanog šećera.
Možda najočitiji primjer je onaj s čokoladom. Da bi se proizvod smio nazivati čokoladom, mora sadržavati zakonom propisani udio kakao maslaca. Jeftini proizvodi koji izgledaju poput čokolade, a prodaju se pod nazivima "šećerna tabla", "kakaova ploča" ili "desert", često kakao maslac zamjenjuju jeftinijim biljnim mastima poput palminog ulja. Iako su naizgled slični, nutritivno i kvalitetom to su dva potpuno različita svijeta.
Kako se onda zaštititi? Rješenje je jednostavno, iako zahtijeva malo truda: uvijek čitajte deklaraciju. Prednja strana ambalaže služi za marketing, a stražnja za informiranje. Ako na popisu sastojaka jogurta vidite "modificirani škrob", "želatinu", "guar gumu" ili "pektin", znajte da u rukama ne držite pravi grčki jogurt, već njegovu industrijsku imitaciju. Sastav autentičnog cijeđenog jogurta trebao bi biti minimalistički, sadržavati samo mlijeko i jogurtne kulture. To je jedini siguran način da osigurate da ono što plaćate uistinu i dobivate.