Tijekom nedavnog posjeta Parizu vrijeme je radilo u korist muzeja. Nekakva sitna, dosadna, uporna kiša padala je gotovo svaki dan. Obično takva vremenska prognoza potiče još bolju prodaju muzejskih ulaznica – pod uvjetom da se ispred muzeja ne čeka u redu kako bi se u njega ušlo. Iako ne bih trebala, no, priznajem, nisam od onih koji bi čekali. Ipak, jednog jutra, prolazeći kraj Grand Palaisa, stala sam u poduži red koji je vodio na izložbu meni najdraže suvremene kiparice – Catherine-Marie-Agnès Fal de Saint Phalle, poznatije kao Niki de Saint Phalle. Vrlo dobro znam rad ove umjetnice, imala sam prilike vidjeti nekoliko njezinih izložbi na raznim destinacijama, pa ipak uvijek iznova otiđem na njezinu izložbu. I što češće gledam te radove, to više shvaćam koliko su oni, kao i njihova autorica, aktualni danas. Golema je izložba u Grand Palaisu, mnogo djela, među njima i, za njezinu karijeru, nezaobilazni radovi iz tzv. razdoblja "shootings sessions", odnosno "shooting paintings" (ubijene slike), kao i radovi koji prikazuju "Nane" fatalne žene.
Duboka frustracija i bol
Kod Saint Phalle (Pariz, 1930. – SAD, 2002.) sve je jako, jako zanimljivo. Potječe iz bogate bankarske obitelji, rođena je u Parizu, odrasla je u Americi, godinama je radila kao model i glumica. Nakon što je otkrila u sebi zatomljenu ljubav prema likovnoj umjetnosti, posvetila se slikarstvu i kiparstvu. Pojedini likovni kritičari vjeruju da joj je umjetnost bila terapija kojoj se posebno posvećuje nakon što je 1953. godine pretrpjela slom živaca. Slom je bio rezultat očeva zlostavljanja i tiranije, a nailazi se i na podatak o očevu silovanju koje je bilo zataškano jer se radilo o "finoj" obitelji u kojoj je vladao tvrd katolički odgoj! Uza svu tu obiteljsku popudbinu imala je dvoje djece i propali brak s piscem Harryjem Mathewsom, a u umjetničkim krugovima Montparnassa smatrana je apsolutno nebitnom, rubnom figurom, koja je, kako su je tračali, iz čiste dosade, poslije naslovnica u Vogueu i Lifeu, odlučila postati umjetnica. Jadna Niki.
Gotovo da je razumijem u potpunosti, gotovo da se mogu saživjeti s njezinom dubokom frustracijom i boli. Ima li išta gore za umjetnika, za bilo koga, od marginalizacije? Od podcjenjivanja, od uskraćivanja prava na mjesto pod suncem? Međutim, njezin mentor Hugh Weiss i Jeana Tinguelya, slavni umjetnik i drugi suprug, znali su koji siloviti umjetnički naboj tinja ispod prelijepe Niki. To je i dokazala ponajprije shootings sessionsom, kada je mlada umjetnica gurnula u ruke čuvenom pariškom kritičaru Pierru Restanyu napunjeno oružje rekavši mu da puca u njezin reljef od gipsa koji je bio ispunjen malim plastičnim vrećicama napunjenim raznolikim bojama. Nakon pucanja, vrećice su se raspucale, a boja je, poput krvi, curila preko bijelog gipsa. Tako su nastale slike koje je nazvala "shooting paintings" (ubijene slike). Restany, fasciniran slobodom stvaralačke geste, agresivnošću te ironičnošću samoga umjetničkog čina uzdigao je Niki u sam vrh avangardne umjetnosti.
Municija protiv prostodušnosti
Ovaj performans/akcija imao je za Niki nedvojbeno osobno značenje. Odjevena u bijelo, poput vestalske djevice, pucajući u svoje radove, ciljala je, zapravo, na sve: svojega oca, sve muškarce, male, velike, debele, sijede, pucala je na muškarce prkosna na njihovu moć, pucala je na svoju braću, društvo, crkvu, školu, svoju obitelj, majku, na sebe. Pucala je na tabue i konvencije. Njena municija razarala je trule temelje poslijeratne naivne prostodušnosti, pri čemu se osobna priča umjetnice duboko iščitavala iz njezina djela. I danas je ova akcija aktualna i mogli bismo pucati u muškarce koji dominiraju u društvu, politiku koja nam kreira život, političare koji su s umjetnicima zamijenili mjesta i umjesto umjetnika postali zvijezde, a umjetnost i umjetnici marginalizirani. Mogli bismo pucati u laži, neistine i neiskrenost, u narcisoidnost i licemjerje, u loše gospodarstvo, u loše zdravstvo, u loše obrazovanje, u puno toga lošega u društvu i oko njega. Mi, žene, mogle bismo pucati u sebe same jer još uvijek dopuštamo da smo u mnogim zanimanjima potisnute, da smo manje važne. A nismo.
Bavila se Niki i time, bavila se pitanjem problema žena, pitanjem feminizma. Godine 1965., inspirirana crtežima američkog umjetnika Larryja Riversa, koji su nastali na osnovi fotosnimaka njegove žene u visokoj trudnoći, stvara svoje "Nane", skulpture fatalnih žena. Ljupkost nagog, okruglog tijela, inspirirala ju je za kreiranje fenomena savjesne i samosvojne žene, koja se nezaustavljivo nameće i pobjeđuje diljem svijeta. Ponovno su se javili jedni koji su je podržavali i nazivali to genijalnošću i satiričnošću, kao i drugi, koji su bili iritirani već samom upotrebom riječi "Nana", što u francuskoj terminologiji označava modernu, samosvojnu, erotsku i na neki način opaku ženu. Tim "drugima" najviše je zasmetalo što je Niki, kroz raznoliku auru svojih objekata, uspjela govoriti o feminizmu i svjesno ili nesvjesno potaknula i kod ostalih žena razmišljanje o njemu. U kreaciji svojih "Nana" Niki de Saint Phalle najdalje je otišla kada ih je počela izrađivati od poliesterske mase. Ali, kako to u životu obično biva, najčešće te ubije ono što najviše voliš. Tako je i Niki, nakon što joj je dugogodišnje korištenje poliestera teško oštetilo pluća, umrla od vlastite umjetnosti.
>>Slika iz Guercinove radionice u stanu u centru Zagreba
