“Svim mojim sadašnjim i nekadašnjim đacima, mojoj djeci i mojim unucima! Kao vaša učiteljica, nekadašnja razrednica, majka i baka pred mirovinom, javno vam se ispričavam što sam vas krivo usmjeravala u život i krivo odgajala. Dugo mi je trebalo da konačno shvatim da sam bila u krivu”, napisala je na početku svog javnog pisma nastavnica matematike i fizike i pedagogica Ankica Benček, ironizirajući svoju i poziciju svih onih koji su vjerovali da djecu trebaju naučiti poštenju i činjenici da je znanje jedina neotuđiva vrijednost.

Katkad se ljutim na sebe

– Ta moja isprika zapravo je satira na sve ovo što danas gledamo u društvu u kojem se definitivno poremetila piramida osnovnih ljudskih vrijednosti. Čovjek koji danas živi od svog znanja, stručnosti, zalaganja i rada jedva spaja kraj s krajem. Katkad sam ogorčena na sebe što sam bila dosljedna, nepopustljiva, što nisam pristajala na kompromise i što sam stalno težila perfekcionizmu. No, kad bih ponovno kretala ispočetka, učinila bih isto, na isti način odgajala bih generacije svojih učenika, svoju djecu i unuke – tvrdi Ankica Benček koja 31. kolovoza s navršenih 65 godina života odlazi u zasluženu mirovinu. Iako je, kako tvrdi, bila odlična profesorica čiju su učenici odnosili prva mjesta na državnim natjecanjima iz matematike, nikada nije napredovala ni dosegnula status nastavnika mentora, a kamoli savjetnika.

>>Objavljujemo pismo profesorice Benček u cijelosti

– Pa nisam zato što sam takva, svima kažem sve što mislim. Jasno se protivim tome da prednost svugdje i uvijek imaju tatini ili mamini sinovi i kćeri ili pripadnici vladajuće stranke, bez obzira na to koja to bila. Zar nije sramota da inženjeri čiste ulice, a polupismeni i oni koji su se znali “snaći” postaju društvena elita i upravljaju svima nama – ljuti se majka četvero djece i baka četvero unučadi kojima je stalno, kao i svojim učenicima, ponavljala – učenje, znanje, rad i poštenje.

– Kći mi je nedavno rekla – mama zakaj si nas tako odgajala, ja radim k’o slon i jedva preživljavam, a neki ne rade, a žive lagodno. I u pravu je. Moja su djeca podstanari jer smo suprug i ja idioti, vrhunski obrazovani i, za razliku od mnogih koji su svoje pozicije iskoristili za zbrinjavanje sebe i djece, mi to nismo učinili – priča prosvjetarka, uz stalno ponavljanje da, unatoč svemu, unatoč činjenici da je cijeli život morala davati instrukcije i da će to morati i kad ode u mirovinu, od svojih životnih načela nikada ne bi odstupila.

Raslojavanje učenika

Socijalno raslojavanje društva izrazito je, upozorava, vidljivo i među učenicima. Razlike se kaže, vide po odjeći, aroganciji, poštovanju, odnosno nepoštovanju učitelja, a najdrastičnije kad pojedini đaci kažu – znate li vi tko je moj otac. – Lova im je vrh svih vrhova. Razočarana sam time i pokušavam ih i dalje uvjeriti u to da je znanje jedino pravo bogatstvo te da bi trebalo biti i moć. Djeca u čijoj kući vlada isto mišljenje znaju o čemu govorim, ostali se i ne trude čuti me. Neki su moji bivši učenici sveučilišni profesori, neki su kriminalci. Neki su čuli i prihvatili ono što sam govorila – znanje i poštenje, drugi su se na to oglušili – rezignirano će prof. Benček.

Stanjem u obrazovanju nije zadovoljna jer se pogrešni ljudi nalaze na odgovornim mjestima. A na nepravde, nemoral i poštenje u svom prepoznatljivom, ironičnom stilu upozoravat će i dalje, kao i kad je prvi put prije 44 godine progovorila o pogrešnom bodovanju na natjecanjima iz matematike.