Svim svojim sadašnjim i nekadašnjim đacima, mojoj djeci i mojim unucima! Kao vaša učiteljica, nekadašnja razrednica, majka i baka, pred mirovinom, javno vam se svima ispričavam sto sam vas krivo usmjeravala u život i krivo odgajala.

Dugo mi je trebalo da konačno shvatim da sam bila u krivu. Oduvijek sam vam svima govorila da treba učiti, učiti i samo učiti! Znanje je najveće bogatstvo. Ne može nestati ni u kakvim neprilikama ili katastrofama. Kud god ideš, nosiš ga sa sobom. Učila sam vas i odgovornosti, postavljanju i ostvarivanju realnih ciljeva, poštenju, uvažavanju multikulturalnosti i bogatstvu različitosti.

Pokušavala sam u vas razviti osjećaj pripadnosti svom narodu, toleranciji prema drugim narodima, njihovoj kulturi, konfesiji i svjetonazoru. Pokušavala sam u vas probuditi i razvijati ponos i svijest o ljudskoj veličini svakog čovjeka. Svakodnevni me život malo pomalo demantirao u malim i velikim stvarima, događanjima i pojavama. Najviše me demantirao u nastojanjima i filozofiji kako treba učiti i samo učiti. Danas smo svjedoci da oni koji nisu htjeli učiti zauzimaju zavidna radna mjesta i funkcije u našem društvu. Oni nam kroje sudbinu i odlučuju sto ćemo, kako ćemo, kada ćemo i gdje ćemo.

Čovjek se zapita kako netko sa završenom srednjom općom školom može biti na čelu čitavoga jednoga regionalnog područja i odlučivati o svemu, pa i onomu o čemu pojma nema, dok u isto vrijeme postoje stručnjaci za područje koje on pokriva?

Kako može učiteljica s dopisnim doškolavanjem tamo negdje u nekom malom mjestu bivše države odlučivati o važnim pitanjima ove države? Kako može osoba u sukobu više interesa dijeliti pravdu drugima i usmjeravati diskusije i dijaloge u smislu opće pravednosti i poštenja. Kako može seoski dječarac očaran asfaltom velegrada poštivati urbanu ekologiju? Kako se može studentica sa samim dvojkama zaposliti u znanstvenoj ustanovi te magistrirati i doktorirati u kratkom roku? Kako se može netko u ratno vrijeme besramno obogatiti i temeljem tog i takvog bogatstva postati nedodirljiva osoba u našem društvu?

Zar se zaista sve može kupiti? Ja na ova i slična pitanja ne znam odgovor. To su činjenice koje se vide i znaju. To su činjenice koje me demantiraju u mom nastojanju da djecu motiviram na učenje, da u njih pobuđujem vjeru i istinu kako se samo osobnim radom i zalaganjem može dosegnuti potpuni osobni razvoj, samopouzdanje, sreća i radost postojanja i življenja. Neću im govoriti ni išta drugo.

Bilo bi nepedagoški i neprofesionalno objašnjavati im kako o mom statusu i mojoj plaći odlučuju nekompetentni ljudi koji su čak i tu priliku iskoristili za međusobna prepucavanja i obračune, i to javno pred širokim auditorijem. Vjerujem da ce mojih mizernih 700 kn mjesečno, kao i oduzeti dio primanja mojih kolega pomoći državi da se uspravi na noge i barem uspravno stoji, ako već ne može hodati, makar i polako.

Vjerujem da učitelji i profesori neće ni pomišljati na štrajk, a kamoli štrajkati. Iako nas svi omalovažavaju i obezvređuju nas rad i djelovanje, mi smo svjesni naše uloge u današnjem društvu i društvenoj zbilji, kao i činjenice da nikome nije stalo do nas, pa cak i onima koji se tobože brinu o nama. I oni kao i njihovi pregovarački partneri isključivo i prvenstveno misle na sebe. Sjećam se jedne visoke državne dužnosnice iz naših redova koja je na prigovor o njezinu radu svom čelniku uzviknula: "Kaj ti je? Kaj hoćeš? Ja se više ne vraćam u razred!"

Puno je njih pobjeglo iz razreda i danas odlučuju o našim radnim obvezama i našoj plaći. Sve čovjek može razumjeti i shvatiti, ali toliko preobražaja i potpuno oprečnih odluka i djela u vrlo kratkom vremenu ne može se razumjeti niti shvatiti, osim kao osobnu borbu za položaj i opstanak, bez obzira na stranačku pripadnost i funkciju. Dobiva se dojam da su svi oni isti. To što se povremeno javno svađaju i okrivljuju jedni drugi za stanje u kojem jesmo to je jeftina zabava za gladni i obespravljeni puk.

Na kraju ovog mojeg uzaludnog monologa i nabrajanja, koje će mi barem na tren olakšati dušu, umanjiti brigu o skoroj mirovini, zasjeniti očaj i neizbježni sram zbog narušavanja ugleda i omalovažavanja profesije kojoj pripadam, a time i mene osobno, još se jednom svima koje sam nesvjesno vise od 30 g obmanjivala kako su učenje, poštenje i odgovornost jedini pravi i ispravni put u životu svakog pojedinca, javno ispričavam.

Ankica Bencek, učiteljica
Školske novine, 8. 11. 2010.