U Hrvatskoj se stalno pametuje da su nam potrebne investicije izvana. A kad se neka rijetka pojavi, onda politička krema odmah to iskoristi za samoreklamu, kako bi naciji dala do znanja da ona doista nešto radi za naš boljitak. Bilo je tako i nedavno, kad je Zoran Milanović bio na otvaranju novog logističkog centra Kauflanda.
I nama svima hoće dokazati da svi mi drugi lažemo kad kažemo da u Hrvatskoj nema investicijske klime, ili da je izrazito loša. A o tome već godinama govorimo i pišemo da i vrapci na grani već napamet znaju sve probleme, kao i moguća rješenja. No ništa se ne događa, nijedna politička garnitura dosad nije sustav izmijenila tako da Hrvatska postane investicijska oaza. Umjesto toga, mi rapidno propadamo!
Kad je riječ o investicijama izvana, nije li logično da bismo investitore mogli lakše naći među hrvatskim iseljeništvom, u dijaspori? I to ne među prvom generacijom, nego i drugom i trećom? Naravno, bilo bi to očekivano. Ali da se ne ide u tom smjeru dovoljno je otrežnjavajuće i odlično dijagnosticirao na stranicama Večernjaka Tomislav Kuljiš, bolivijski poduzetnik hrvatskih korijena. Nisu li njegove riječi znak za opću uzbunu: “Cijela vaša ekonomija održava se turizmom. Problem je što turistička sezona traje samo nekoliko mjeseci, a Hrvatska mora živjeti cijelu godinu. Ali pitanje proizvodnje, industrije i svih ostalih grana društva, to je jedna druga priča. Negativna, jako negativna. Preživljavate na račun turizma, no pitanje je dokad ćete tako.
Već danas u zemlji nitko nema potrebe raditi, nitko ne obrađuje polja, nitko ne uzgaja vinovu lozu... Politika države potpuno je pogrešna jer ne želi ulagati u domaće proizvode. U supermarketima je sve stranog podrijetla, uvozno grožđe i breskve iz Italije jeftiniji su nego voće proizvedeno u Hrvatskoj. Ja to ne mogu vjerovati.” Ili još ovo: “Prijeti vam izumiranje, a vrlo brzo postat ćete meka za mnoge imigrante iz svijeta. I kako onda investirati u zemlju kojoj će prosjek godina ubrzo biti 50. Nitko u Hrvatskoj ne želi raditi, svi žele živjeti od mirovine. Stari ste, a uz to i bahati jer na sve ostale gledate svisoka.“
Rekli bismo, živa istina, kao i sve drugo što je pobrojao! Kad će takvi ljudi kao on početi investirati u Hrvatsku, onda će to tek biti znak da se kod nas počinje nešto mijenjati nabolje. To bi onda bio uspjeh Vlade, bilo koje. Jer će takvi ljudi u svoje ulaganje ugraditi i određene sentimente prema zemlji iz koje vuku korijene, možda zažmire na neke sitnice, ali ako oni ne žele doći ovamo, kako onda očekivati navalu hladnokrvnih investitora bez sentimenta prema Hrvatskoj? Nikako, osim pojedinačnih, izdvojenih slučajeva koji nikako nisu pravilo ni ogledalo stanja. Štrok i Končar nikako nisu primjeri takvih ulaganja.
U ovoj se zemlji zaboravlja što je hrvatska dijaspora učinila u Domovinskom ratu, koliko je novca poslala, koliko je oružja kupljeno, koliko je učinila u pronošenju istine u svijetu. Koliko je dijaspora pomogla da ljudi prežive egzistencijalno još u Jugoslaviji. Koliko dijaspora godišnje ostavlja novca u Hrvatskoj. I onda se toj istoj dijaspori želi oduzeti biračko pravo. Zna se i zašto. Jer ta dijaspora smeta. Bila je dobra kad je trebalo uzeti novac. Ali do danas su joj postavljene barijere, da se ne bi slučajno u Hrvatskoj osilila na bazi ekonomske moći. I tako u opasnost dovela moć stare oligarhije koja svoje korijene vuče još iz Jugoslavije.
>>Bogati Hrvat iz Bolivije otkrio zašto novac ne želi uložiti kod nas
Ima onih koji u dijaspori i danas još vide i traže ustaške zmije. Ali samo zato jer bi ona svojim velikim ulaskom promijenila ekonomske i političke odnose u Hrvatskoj. Stara oligarhija ne zna se nositi s novim vrijednostima i zapadnim standardima. Zato je uglavnom samo okrenuta “regionu”. I zatvara ulaze za sve druge koji bi je izbacili iz igre, oslabili njezinu poziciju. Sve po cijenu da svi s njom propadnemo! No ona se osigurala, a što je sa svima nama drugima?
To nije nista novo, od prvog dana je takvo stanje u RH. Zato nitko ne zeli iz vana investirati i oni koji jesu, sjebu ih u startu.