Ovo je moja jedina fotografija iz djetinjstva! - kaže dr. Andrija Hebrang, predsjednički kandidat HDZ-a, listajući nam svoj obiteljski album.
Na njoj su njegova majka Olga, starija sestra Dunja, brat Branko i on. Nije imao ni pune dvije godine. Jedino su tu fotografiju uspjeli spasiti od revnih udbaša koji su jedne noći 1948. godine upali u njihovu kuću u Beogradu i odveli mu roditelje u zatvor. To mu je jedina uspomena iz jezivoga djetinjstva koje je zajedno s bratom i sestrom proživio na Kustošiji kod tete Ilonke Gobec, očeve sestre.
- Oca se slabo sjećam, jer nisam imao ni dvije godine kada je odveden i ubijen, a majčin sam zagrljaj prvi put osjetio kao 11-godišnjak kada se ona vratila kući s desetogodišnje robije u Požarevcu. Bila je osuđena na 13 godina robije samo zato što nije htjela svjedočiti protiv supruga. Tek godinu prije nego što je majka puštena iz zatvora doznali smo da je živa, a dotad smo bili uvjereni da je i ona ubijena. A njoj su rekli da smo nas troje poginuli u nekoj nesreći - prisjeća se Andrija životnog pakla koji je zajedno s bratom i sestrom prošao kao dijete.
Godinu dana prije majčine slobode zakucao je poštar na njihova vrata. Teta Ilonka okupila je djecu oko sebe i rekla im: "Djeco, evo piše vam vaša majka!"
- Teta, pa valjda im ne vjeruješ? Naše mame nema! To su oni napisali da nas muče! - kaže Andrija koji se tek uvjerio da mu je majka živa kada je pri prvom posjetu preko žice zatvora u Požarevcu ugledao ženu koja je zaplakala vidjevši svoje troje djece nakon devet godina.
- Nije nas mogla ni zagrliti jer nam nisu dopustili ni fizički kontakt - priča Hebrang, prisjećajući se kako su ga ostala djeca u igri i školi provocirala Titovom rugalicom - Proklet bio izdajica svoje domovine.
- Tetin suprug Josip Gobec završio je bez presude tri godine na Golom otoku. Ona je nas troje, bez ikakvih prihoda, u teškoj neimaštini, gladi i bijedi, odgajala u skromnom domu u Kustošiji. Jedine osobe koje su se usudile doći u našu kuću bili su teta Jelka i njezin suprug. Sjećam se da su se oni zatvarali u kuhinju s tetom Ilonkom i nešto šaptali. Pričali su o mome ocu i majci, a u to doba, kada sam ja imao pet godina, u Vjesniku je počeo izlaziti feljton o mome ocu. Nisam znao slova i ta znatiželja što piše o mome ocu natjerala me da sam, kriomice, naučim slova kako bih mogao doznati nešto o svome ocu. Iz novina sam doznao da je moj otac "najveći izdajica Jugoslavije, jer je kao istaknuti antifašist i partizan surađivao s ustašama. Naravno, nisam povjerovao u to! - kaže predsjednički kandidat HDZ-a čijoj se životnoj kalvariji nije nazirao kraj.
Njegova se majka, kada je izišla iz zatvora, da bi prehranila svoju djecu, morala odreći prezimena Hebrang. Uzela je novo. Prezivali su se Markovac, po djedovu imenu. Kada je napunio 19 godina, Andrija, njegov brat i sestra vratili su prezime zbog kojega su bili proganjani.
- Na svoj 19. rođendan, drugi put sam "rođen" kao Hebrang - dodaje Andrija čiju je tešku životnu priču teško sažeti u nekoliko redaka.
Uspio je, kaže, dati svoj obol stvaranju slobodne Hrvatske, sna i svoga oca kojega se tek kroz maglu sjeća. Bio je jedan od najbližih Tuđmanovih suradnika i ljudi od povjerenja. S njim se upoznao tek potkraj osamdesetih kada je Franjo čuo da on odlazi u SAD na stručno predavanje. Tada ga je Tuđman, koji se poznavao s njegovom majkom Olgom, zamolio da se javi nekim ljudima u Americi s kojima je on surađivao.
Bio je uz Tuđmana kada je on teško obolio, postao je šef njegova liječničkog konzilija potkraj 1996. godine kada se iz američke vojne bolnice Walter Reed vratio s potvrđenom dijagnozom teške maligne bolesti i prognozom koja se mjeri u nekoliko mjeseci života. Hebrang mu je predlagao kemoterapiju koja bi mu produljila život nekoliko godina, a on nije htio za nju ni čuti.
- Rekao sam mu: predsjedniče, ne može to tako! Nećeš ti protiv Waltera Reeda - odbrusio mi je. Rekoh mu, hoću, jer ja za razliku od njih poznajem pacijenta. Bit ću šef tvoga liječničkog konzilija samo pod jednim uvjetom - da slušaš mene. U našoj relaciji što se tiče bolesti, ja sam šef - rekao sam mu. A on je odgovorio: ‘Pa, valjda ja odlučujem o svom životu!' E, pod tim uvjetom ne mogu biti na čelu liječničkog konzilija, odgovorio sam mu i on je ipak pristao - kaže Hebrang koji ga je ipak uz pomoć dr. Rogiera, službenog liječnika francuskog predsjednika, uspio ipak nagovoriti na kemoterapiju.
- Pusti, ministre, tu kemotarepiju, to je logično, o tome neću uopće raspravljati. Ima li tvoj predsjednik neki hobi, ima li nešto što ga jako uzbudi? - upitao me dr. Rogier prije nego što je ušao u ured dr. Tuđmana. Za sat su obojica izišla van, dr. Rogier mi kaže: Od večeras možeš početi s kemoterapijom, pristao je!
Bilo je baš vrijeme ručka. Sjednemo za stol nas trojica i ja upitam dr. Rogiera: Kako? Recite mi pred njim, kako ste ga uspjeli nagovoriti? Pobijedio sam ga! - dr. Rogier će.
Kako si ga pobijedio?
Pregledao sam ga, vidio dokumentaciju, složio se sa stručnom procjenom i onda mu rekao: ‘E sada gledajte, predsjedniče, igrate najvažniji teniski meč u svome životu. Možete li se uživiti u to? Mogu, pa što? - odgovorio mu je Tuđman. Protivnik vam je uputio najjači udarac koji ste ikad vidjeli, loptica ide strahovitom brzinom, šansa je da je vratite deset posto, šansa da izgubite meč je devedeset posto. Hoćete li pokušati vratiti lopticu?, pitao ga je dr. Rogier. Naravno da hoću! - odgovorio mu je Tuđman. To je kemoterapija, predsjedniče!'
Slomio ga je dr. Rogier kao veliki onkolog i veliki psiholog i čovjek koji je znao što je politika - priča nam Hebrang, otkrivajući kako je uspio nagovoriti predsjednika Tuđmana na kemoterapiju koja mu je produljila život za tri godine u koje je on uspio zaokružiti svoje životno djelo - dobiti još jedne predsjedničke izbore i mirno reintegrirati Podunavlje.
Mihac, Hebrang je Hrvat, a ne Židov. To što ima i židovskog porijekla samo je dobro, ali ne znači da je Židov.