Bojnik HV-a u mirovini Siniša Ratković od jeseni 1990. bio je zapovjednik 1. samostalne satnije Podsused koja je osnovana 9. rujna 1990. kao prva dragovoljačka postrojba izvan sastava MUP-a. Ove godine obilježit će 25 godina od osnutka. S bojnikom Ratkovićem razgovarali smo o problemima koji tište branitelje.
Kada prođete Savskom i vidite šator, što osjećate?
Prvo, ja odem ciljano u taj šator jer velik dio tih dečki poznajem. Bili smo zajedno u ratu, svaki na svom dijelu bojišta. U ratu se čak nismo ni sretali, ali smo se družili poslije rata. Dolazim tamo s tugom i empatijom, a odlazim još tužniji.
Zašto jedna, zašto druga tuga?
Tuga zato što se to uopće to događa. Da se 2015. godine u Hrvatskoj, 20 godina poslije rata, uopće događa takvo nešto u hrvatskom društvu. I to u jednoj skupini koja je objektivno najzaslužnija što je Hrvatska danas slobodna i neovisna. Uz dužno poštovanje svima koji su na bilo koji drugi način pomagali u ratu, ali bez puške Hrvatske ne bi bilo. Sada na neki način mazohistički idem tamo jer mi je stalo do tih dečki, a kada odlazim, idem tužan jer ne vidim da će to donijeti bilo kakve rezultate. Njihovo djelovanje mjesecima nije donijelo ništa i vidimo kako se danas situacija razvija.
Javnost baš i ne razumije što je zapravo temelj tih zahtjeva?
Kao branitelj koji je empatičan prema tome mislim da javnost pogrešno percipira da se dečki bore za materijalna prava. Riječ o nematerijalnome, oni traže da ih se drugačije percipira. U svijetu su veterani drugačije tretirani. Gledao sam na televiziji jednu proslavu u SAD-u gdje su plesali i pjevali, a kada su spomenuli da nastupa ratni veteran, svi su ustali i zapljeskali. Ja bih volio da je tako nešto i kod nas. Bojim se da je godinama stvarana slika o braniteljima kao jednom teretu društva, višku koji je tamo nešto bio napravio, a sada tu uživa u blagodatima svojih materijalnih dobitaka. To je apsurdno i netočno.
Znači, kad kažete da se ta slika o braniteljima stvarala godinama, to znači da je tako bilo i za vrijeme bivše vlasti?
Ja sam se počeo tako osjećati već tri-četiri mjeseca nakon Oluje. Ne mislim da je kriva ova aktualna vlast, odnosno jedina kriva, već sve vlasti od završetka rata. Poslije Oluje, sjećate se, sve je bilo euforično i ja sam tada nastavio raditi u vojsci. Tri-četiri mjeseca nakon Oluje, kada bih u tramvaj ušao u odori, ljudi bi se od mene odmicali kao da sam zarazan. Imao sam osjećaj da u društvu vlada jedna klima tipa – to su oni koji su problem. Teza se provlačila da su branitelji oni koji nikada ništa u životu nisu napravili pa su, eto, otišli u rat i da su to uglavnom pijanci i ljudi od nikakve koristi. Ljudi koji nemaju nikakav cilj i koji bi voljeli da rat još traje jer bi bili tada jako važni i imali bi pušku.
Ipak, niste se odlučili za šator?
Svaki od tih branitelja ima svoju percepciju svijeta. Meni ti pogledi o kojima sam govorio danas manje smetaju. Ja sam ponosan na sebe. Drago mi je da sam bio u ratu svojom voljom, svojim izborom. Ne samo ja, već i moj brat. Meni je samo to važno. Nisu mi važni ti koji me podcjenjivački gledaju, koji o nama govore kao o "bad guys" zbog toga što je neki branitelj ubio neku baku, što je, naravno, za svaku osudu. Ali zbog jednog takvog ne mogu biti svi krivi, ne mogu nas sve gledati tako.
Vidite li izlaz iz ove pat-pozicije?
To je sada uistinu veliki problem. To je kao kad imate dva ovna na brvnu. Bilo koja strana da se povuče bit će optužena od svojih pristaša za kukavičluk. Međutim, rješenje postoji. Postoji razgovor, ali ne pred kamerama, već u četiri, šest, dvanaest očiju bez novinara. Mislim da ti ljudi mogu sjesti iza zatvorenih vrata i definirati probleme, dati drugoj strani da ih riješi. Oni će opet reći koji se problemi mogu riješiti, koji ne. Izgovor da je zakon takav ja ne prihvaćam. Naime, ljudi donose zakone za ljude. Ako je zakon loš, promijenimo ga.
Kako ste promatrali ova događanja na Markovu trgu?
Nije to bilo ni blizu eskalacije sukoba. Dečki su već dugo u šatoru i nije bilo nikakvih problema. Moje je mišljenje da su se dečki trebali tri minute prije 22 sata maknuti s Markova trga i tako pokazati da poštuju zakone. Najvećim problemom i nepotrebnim smatram plinske boce u Savskoj. Iako je to predstavljeno kao nekakav teroristički čin, nitko nije naveo da su dečki stajali pokraj tih plinskih boca, a u najgorem slučaju – oni bi bili prvi ugroženi. Nisu prijetili drugima i nisu ugrozili ničije živote osim svojih. To je bio revolt.
Kristijan Milić režira dokumentarni film o vama. U kojoj je fazi film?
To je film o jednom civilu koji je išao u rat dobrovoljno, na što sam ponosan. A što se tiče postrojbe, to je prva dragovoljačka postrojba izvan sastava MUP-a koja je osnovana 9. rujna 1990. Moji prijatelji i ja okupili smo se i kupili nešto oružja te odlučili pokušati nešto učiniti u obrani domovine jer zaključili smo da je 17. kolovoza, kad su pali prvi balvani, počeo rat. Kada smo se formirali, na različite načine dolazili smo do naoružanja, preko Ureda za obranu Susedgrad, nešto preko MORH-a i nešto preko MUP-a, a nešto smo sami kupovali. Naša je postrojba u siječnju 1991. godine, kada je bio treći stupanj pripravnosti, a predsjednik Tuđman bio u Beogradu, kada je JNA prijetila državnim udarom, imala 108 naoružanih ljudi i bili smo na terenu po desetak dana. Zajedno s dečkima iz Rakitja, s kojima smo se spojili odmah nakon osnivanja, pokrivali smo zapadni dio grada.
Kakav je bio vaš ratni put?
Postrojba je bila aktivna do proljeća 1992. U tvornici Jedinstva inicirali smo proizvodnju ručnih bombi, mina, uzeli smo šasije kamiona i proizveli smo dva oklopna transportera koja smo dali dečkima iz Rakitja. Vodili smo blokade i oslobađanje vojarni Vrapčak, Prečko, Senjak. Prošli smo mnoga ratišta od zapadne Slavonije, gdje smo bili s 1. bojnom 101. brigade, preko Pokuplja u sastavu 101. brigade kao samostalna postrojba, što smo cijelo vrijeme i bili, do istočne Slavonije dan nakon pada Vukovara. Tamo smo bili do proljeća 1992. kad je satnija demobilizirana. Moram napomenuti da je velik dio mojih dečki iz satnije poslije pod mojim zapovijedanjem sudjelovao i VRO Oluja. Ja sam ostao u HV u kojoj sam počeo kao zapovjednik satnije, a završio kao zapovjednik brigade. 2005. sam s činom bojnika sretno otišao u mirovinu.
>> Brigadir HV-a u mirovini drži da su Vlada i branitelji nepotrebno u pat-poziciji
Teško da je moguće bolje takstativno nabrojati uzroke bunta branitelja nego što je to napravio Josip Jović (1.6.2015.): quote/ Čini se da prave razloge nezadovoljstva nitko nije ni pokušao shvatiti niti su ih sami prosvjednici znali dovoljno dobro objasniti. Ono nije samo rezultat tek eventualno uskraćenih socijalnih prava, nego prvenstveno općeg stanja u društvu i specijalno odnosa prema državi i Domovinskom ratu vodećih medija, nevladinih udruga i političara. Zapravo cjelokupna politika sadašnje koalicije i bivšeg predsjednika vodila je prema ovome što sada gledamo. Počelo je odustajanjem od pokroviteljstva nad komemoracijama u Bleiburgu, nastavilo se nametanjem ćirilice u Vukovaru, registrom (lažnih) branitelja, širenjem teza o lažiranom ratu, teorijom kako je ZAVNOH pravi izvor suvremene države, veličanjem Tita i titoizma, nerijetkim izjednačavanjem žrtve i agresora, suđenjima vodećim osobama obrane, odustajanjem od progona silovatelja i ubojica, stambenim i mirovinskim zbrinjavanjem pripadnika agresorske (para)vojske nerijetko nauštrb samih branitelja, zaštitom Udbinih egzekutora, pa sve do pokušaja da se obilježavanje Oluje izmjesti iz Knina. /quote/ Zaključno, nije to "samonikli" protest nego nema akcije bez reakcije, a bilo je podosta akcije iz smjera vladajuće esdipi plus hanes garniture...