Nakon Vukovića i Buljana, Cibonu napušta i Jakov Mustapić (193 cm, 29), igrač koji je imao vrlo značajne, ako ne i presudne uloge u nekim gostujućim abaligaškim pobjedama (Igokea, FMP) koje su ovom hrvatskom klubu omogućile miran san.
Mustapić je jedan od onih cibosa koji mogu igrati samo utakmice regionalne lige, a kako njezin osnovni dio završava za dvije utakmice, logično je bilo da sjedenje u prvom redu utakmica domaćeg prvenstva zamijeni igranjem do kraja sezone. A igrat će za talijanski drugoligaš Cento.
VIDEO Grobari vrijeđali igrače Reala i zapjevali Hezonji. Hrvat ih oduševio jednim potezom
– Ponudu sam dobio prije desetak dana i prvotno sam je odbio. Nakon toga stigla je financijski puno jača i na nju sam pristao. Idem odigrati desetak utakmica i očistiti glavu. Koliko znam, ondje me čeka borba za doigravanje. Zasad idem na posudbu pa nije isključen povratak u Cibonu, no i ja i klub imamo opciju pa ćemo vidjeti što će nam vrijeme donijeti.
Vulić je bio u pravu
Kazat će da mu nije bilo lako na utakmicama domaćeg prvenstva biti samo navijač, posebice nakon dobrih predstava u ABA ligi u kojoj je prosječno bilježio 13,3 koša u 25 minuta na parketu.
– Najveći problem bili su treninzi. Mi nikako nismo uspijevali imati kontinuitet treninga. Za nas četvoricu koji nismo mogli igrati domaće utakmice nije bilo nikakvog smisla trenirati osim trčanja, teretane i individualnog rada. I onda čekaš tjedan do deset dana abaligašku utakmicu i, ako u nju uđeš s dva prekršaja, ona je za tebe napola gotova. I onda opet čekaš sedam do deset dana, a u međuvremenu gledaš dvije do tri utakmice hrvatske lige. Na početku sezone toga nismo toliko bili ni svjesni jer je sve išlo brzo.
A kada je postalo jasno da od skidanja blokade na Hrvatskom košarkaškom savezu neće biti ništa?
– Oko Božića počeli smo sumnjati da će išta biti riješeno kako se obećavalo i tu je počela nervoza. Jakša Vulić, trener koji nas je vodio prvi dio sezone pa je otišao, kazao je da neće biti ništa od toga i bio je u pravu. Mi smo živjeli u nadi i želji igranja za Cibonu, no od želje ne možeš živjeti. Sve smo teže doživljavali treninge i kako je sezona išla dalje, nervoza je rasla. A to što je prolazio trener Vulić i što sada prolazi trener Repeša ne znam s čim bih usporedio. Nisam dosad čuo da je netko imao takvu situaciju da mora pripremati odvojene ekipe za dva natjecanja. I nije da su oni imali fond od 16-17 igrača, nego je sve to bilo s 10 igrača.
VEZANI ČLANCI.
Zapravo, začuđujuće da se ova momčad nije i prije počela osipati?
– Da ima logike, nitko od nas tu ne bi bio jer ovo nisu uvjeti u kojima bi profesionalni klub trebao funkcionirati. Očito je presudila neka ljubav prema košarci, ali i, nekih od nas, i prema Ciboni kao klubu koji smo kao klinci pratili i voljeli.
Jakov je u karijeri promijenio više od 10 klubova. Koliko ga to čini pouzdanim igračem kakav je danas?
– Kad me netko pita zašto ove sezone igram bolje no prije, ja ne mislim da sam puno bolji nego lani. Otkako sam postao roditelj, psihički sam se ustabilio, promijenili su mi se prioriteti i lakše mi je igrati. Puno je tu faktora, a jedan je, recimo, rad s trenerom Mulaomerovićem u Cedeviti Junior. S njim sam u dobrim odnosima na ljudskoj razini i opet sam zavolio košarku. Pomoglo mi je i igranje sa Simonom o čijoj sam lakoći igranja puno razmišljao. Sjelo mi je puno nekih malih stvari pa sam došao do psihološke opuštenosti na terenu koju prije nisam imao.
VEZANI ČLANCI:
Odgovornost je u meni
Nakon tako dobre sezone, nada li se pozivu izbornika?
– Ova je sezona toliko neuobičajena i luda da o tome nisam ni razmišljao. Ako se dogodi, super, ako ne, ima tko igrati za reprezentaciju.
A Jakov je već igrao za seniorsku vrstu i to kod izbornika Anzulovića, a kao junior bio je član zlatne europske vrste iz 2012. u kojem sastavu je, predvođenom Darijem Šarićem, knjižio prosjek od 11 koševa, četiri skoka i tri asistencije. A bio je i najbolji kradljivac lopti na tom EP-u igranom u Litvi.
– Šarić je tada dominirao, nosio je našu igru, bila je to skupina dobrih momaka. Šiši i ja bili smo cimeri, dobri i izvan parketa, no karijere su nas razdvojile.
Iz tog naraštaja nije se puno igrača realiziralo do razine koja se od njih očekivala.
– To vam je sada i pitanje sustava rada u košarci, u klubovima, pružanja prilike mladim igračima ne samo u nuždi, zbog financijskog stanja.
Osjeća li i Jakov da u karijeri nije dobio pravu priliku?
– Ja bih uvijek odgovornost potražio najprije u sebi. Da, možda nekad i nisam dobio pravu priliku, no nekad i ja za te prilike nisam bio najspremniji, ne bih se dovoljno prilagodio.
GALERIJA Hrvatska upisala važnu pobjedu protiv Cipra (92-63)
