Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 188
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Siniša Domić

Voda duboka

zalazak sunca
Filip Brala/PIXSELL
24.04.2014.
u 15:00

Cvrčci su odavno utihnuli, a na glatkoj površini vode ogledalo se veličanstveno rumenilo zalazećeg sunca.

Zemlja bijaše pusta i prazna;

tama se prostirala nad bezdanom

i Duh Božji lebdio je nad vodama.

iz Knjige Postanka

Fran je sjedio na obali, kao i svake nedjelje, lijeno se protežući u već izduženoj sjenci bora. Cvrčci su odavno utihnuli, a na glatkoj površini vode ogledalo se veličanstveno rumenilo zalazećeg sunca. Sada, kada su otišli i posljednji kupači, ništa više nije remetilo mir koji se spustio nad malu sjenovitu uvalu. Čak se ni plovak na tankoj najlonskoj niti udice nije pomicao. Nekome tko bi došao zbog ribolova, ovo bi bio dovoljan znak da smota svoj pribor i potraži drugo mjesto na kojem bi okušao sreću, ali Frana to uopće nije brinulo. Udica je ionako bila u vodi tek reda radi.

Polako je podigao pogled u vis i zagledao se u blijedi mjesec što se upravo pojavio na nebu, smjenjujući sunce koje još nije sasvim utonulo iza horizonta. Izgledao je poput prozirne lebdeće kugle prekrivene mliječnom paučinom. Savršeni sklad – pomislio je, zahvalan na privilegiji da živi u jedinom zaštićenom području na Zemlji, u kojem se, pomoću globalne energetske infrastrukture i divovskih uređaja smještenih duž Apenina sa jedne i Dinarida sa druge strane Jadrana,još održavala klimatska ravnoteža, već odavno narušena na ostalim dijelovima planete. Ogromna brana na Otrantskim vratima spriječavala je prodor vodene mase, koja je izvan zaštićenog područja bila nekoliko metara viša nego razina mora u Jadranu.Nije doduše znao zašto je baš ovo područje bilo odabrano kao posljednja oaza, ali se time nije previše zamarao.

Čudan drhtaj prenuo ga je iz razmišljanja i pogled mu je instinktivno skrenuo prema vodi upravo u trenutku kada se samo par metara od obale, ničim izazvan, stvorio maleni vrtlog, koji se u hipu pretvorio u vodeni stupac sličan gejziru, potpuno ga zalio i odmah potom nestao. Na žalu se koprcalo nekoliko riba hvatajući zrak u smrtnom hropcu. Zatim se sve umirilo. Mjesto na kojem je stajao, bilo je potpuno mokro, kao i sva njegova odjeća, složena na stijeni pored njega. Slegnuo je ramenima, smotao udicu, skupio stvari i krenuo kući.

Doktorica Mara Capriani sjedila je pred zaslonom superračunala „Kronos IV“, od milja nazvanog Brain i pregledavala još jednom rezultate rada međunarodne grupe vrhunskih istraživača na čijem čelu se nalazila. Iznad glave joj se nadvio stupac od nekih 75 metra vode.Sjedila jeu kontrolnoj prostoriji centra CERN II ukopanoj na dnu Jadranskog mora, prema čijih  je 479kilometara kružnog tunela za ubrzavanje čestica, stari CERN akcelerator sa svojih 26 kilometara izgledao kao pravi patuljak.Sam tunel bio je divovska kružna cijev, koja je plutala nekoliko metara iznad morskog dna. Tisuće žiroskopskih uređaja, podržavanih mikrosenzorima, održavale su njen idealan horizontalni položaj, reagirajući na svaki vanjski podražaj, potres ili promjenu morskih struja.

Bio je to najsavršeniji istraživački instrument koji je čovječanstvo ikada uspjelo izgraditi. Načas je zastala sa radom, a leđima su joj prošli trnci pri pomisli na sutrašnji povjesni događaj, kojim će baš ona rukovoditi. Kratko je protrljala oči i nastavila sa zadnjom provjerompodataka. Brain je obavljao simulaciju postupka, korak po korak, i nigdje nije pronalazio pogrešku.Sutrašnji će pokus, u to je bila uvjerena,u praksi potvrditi teorijske postavke.Ubrzavanje čestica u akceleratoru započelo je još prije šest mjeseci, i sutra bi trebala biti dostignuta kritična brzina, pri kojoj će, po teoriji, doći do izdvajanja. Stotinu i sedamdeset godina nakon otkrića Higgsovog Bozona, čovječanstvo će konačno uspjeti izdvojiti prapočetnu česticu, onu iz koje je sve nastalo. To otkriće, tako se svi nadaju, biti će ključno u konačnom ovladavanju nad klimatskimprocesima koji prijete da izbrišu svaki trag civilizacije sa lica planete.

I biti će to, pomislila je,u posljednji trenutak.Jer svijet izvan ovog zaštićenog područja nije više onakav kakav je bio još prije nekoliko desetljeća. Velika priobalna područja Nizozemske, Njemačke, Poljske, Rusije, tek su bivši zemljopisni pojmovi. Ledene mase na polovima jedva da postoje, a nebeskim svodom haraju rušilačke oluje, donoseći kiše koje ne prestaju padati mjesecima. Čovječanstvo se povuklo u nekoliko megalopolisa, zaklonjenih visokim branama i nepropusnim kupolama. Sintetičke hrane, proizvedene u malobrojnim tvornicama, sve je manje, a jedino čega ima u izobilju je voda.

Tek su manje grupice ljudi ostale živjeti u nezaštićenoj prirodi, prkoseći uporno podivljalim elementima i smatrajućitakav način života cijenom svoje slobode. Još je jedinoovaj kutak Zemljine kugle, udruženim naporom cijelog čovječanstva ostao zaštićen uz pomoć najmodernijih tehnologija, kako bi očuvao sigurnu oazu za istraživanje te prapočetne čestice.

Profesor Ardilles ogrnuo se jedinim još suhim ogrtačem i skutrio na povelikoj splavi, ispod šatorskog krila sa kojeg su se cijedile bujice vode. Kiša je lijevala već tjednima, i razina rijeke Tapayos, jedne od pritoka Amazone, rasla je iz sata u sat.Vatra na improviziranom ognjištu postavljenom u središtu splavi već je davno utrnula. Na nebu su se gomilali gusti tamni oblaci, i nije bilo nade da će se sunce uskoro, makar na kratko, promoliti. Pored njegovih nogu skupila su se dva indioska dječačića, a njihov djed, stari šaman izboranog lica i sijede duge kose, sjedio je malo podalje i već satima, u transu, grlenim glasom pjevao jednu te istu monotonu mantru. Od kolibe koja mu je proteklih mjeseci bila dom, iznad razine rijekevirio je još samo vrh slamnatog krova.

Kolege, a i prijatelji, smatrali su ga oduvijek pomalo čudakom, zbog njegovih tvrdnji da je voda živi organizam koji ima svoju memoriju, i kojisvjesno reagira na vanjske mentalne podražaje. Učenjaci sa renomiranih svjetskih sveučilišta, koje je pokušavao pridobiti za ozbiljnije istraživanje, otvoreno su ga ismijavali. Stoga se povukao u osamu amazonske prašume, kako bi u miru tražio dokaze za svoju tvrdnju. Istraživanja su ga dovela do zaključka da se kristalna struktura vode mijenja ovisno o vrsti mentalne energije u njezinoj okolini, i da ta promjena određuje na neki način i ponašanje vode. Kada bi energija bila pozitivna, njena struktura je postajala geometrijski pravilna, u suprotnom bi kristali poprimali divlje, kaotične forme. Takvu reakciju uspijevao je postići grubim, zlim riječima, rečenicama, čak i samim negativnim mislima. Sve te promjene godinama je bilježio i dokumentirao, ali sada su rezultati njegovog rada ležali negdje na dnu nabujale rijeke.

Ono što profesor Ardilles nije znao bila je činjenica da su sve vode na planeti, sve rijeke, jezera i mora, jedno jedinstveno biće. A svaki napredak tehnologije bio je odmak od prirodnog stanja, izazivao je negativnu energiju koja se kumulirala u memoriji vode. U trenutku kada se prapočetna čestica otela kontroli i probila stijenke akceleratora, u trenutku kada je stari šaman izgovorio riječi „kap je prelila čašu“, u trenutku kada se Fran zagledao u nebo, to se biće, prkoseći sili gravitacije propelo u zrak, na časak stvorilo nepregledni ocean koji se prostirao svodom cijele planete, ostalo tako nekoliko dugih sekundi visoko iznad najviših vrhova planina a onda se svom silinom obrušilo na zemlju ispod sebe.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije