(Apoteoza)
Njegovi su se podvizi postupno premještali sve dalje i dalje u prošlost dok se nisu protegli u legendarni svijet
George Orwell, 1984.
Govorilo se da je Gradonačelnik stekao besmrtnost. Bio je na vlasti već više od dvjesto godina i činilo se da će živjeti sve dok mu građani budu pružali povjerenje.
Isprva su se izbori, navodno, održavali svake četiri godine, a kasnije rjeđe, jer Gradonačelnik već dugo nije imao konkurenata.
Kažu da je bio popularan i prije Preokreta: o tome su se ispredale legende. Tu i tamo, kada bi se kopali temelji za kakav novi stanotržni centar ili crkvu, radnici bi pronašli neke papire još iz 21. stoljeća koji bi posvjedočili iznimnu Gradonačelnikovu omiljenost još u to davno doba. Takve bi nalaze preuzimali stručnjaci i pohranjivali ih u posebno štićene arhive, jer su ostaci iz vremena prije Preokreta bili iznimno rijetki. Preokretom se nazivalo razdoblje nakon niza katastrofa koje su uništile prethodnu dekadentnu civilizaciju, a na cijelom svijetu preostalo je tek nekoliko prosperitetnih zona pod vodstvom titanskih lidera poput Gradonačelnika.
Građani su ga oduvijek voljeli. Nekada se, kažu, pojavljivao svugdje, stalno bivajući u kontaktu s građanima da bi osluhnuo njihove probleme. Sada pak kao da se pojavljuje i češće; toliko je prisutan među građanima da se činilo da se pojavljuje i na više mjesta istodobno. Nekada davno se, kažu, rukovao i grlio sa svima, no s vremenom se pojavila potreba njegove sigurnosti, pa mu zaštitne službe više nisu dozvoljavale da svoje javne govore drži na udaljenosti manjoj od dvadeset metara od građanstva. Ipak, uvijek ga je bilo lijepo vidjeti i, iako se baš i niste mogli rukovati s njime, pozorno je slušao pitanja i odmah pružao zanimljive, korisne i često zabavne odgovore, a sve što bi pritom obećao u kratkom bi se roku ostvarilo.
Martin je bio ponosan što radi za Koncern, izvršnu agenciju Gradonačelnikova ureda. Kao dostavljač u Koncernu, imao je odgovornu dužnost: valjalo je na vrijeme dostaviti poruke i pakete između različitih uredovnih razina. Koncern je zapošljavao desetke tisuća ljudi raspoređenih u stotinjak zgrada. Nije to bio lak posao, naročito ako ste ga mogli obavljati samo pješice, biciklom ili javnim prijevozom, jer su pokretilice i letjelice bile rezervirane samo za pripadnike Gradonačelnikova ureda. Dostavljači su bili važni posrednici i zbog zabrane tehnologija koje su dovele do katastrofa uoči Preokreta: dekadentnu civilizaciju su, naime, uništile zloporabe prijenosnih brzoglasa i infostrojeva. Govorilo se, doduše, da Gradonačelnik i članovi njegova ureda koriste neke od tih tehnologija, ali isključivo u obrambene svrhe, a građani su to mogli razumjeti. Mogao je to razumjeti i Martin, koji bi bio najsretniji kada bi dostave obavljao biciklom, prakticirajući time zdrav način kretanja, što je bila i jedna od temeljnih ideja za koje se Gradonačelnik zalagao.
Da, zdrav život bez tehničkih gluposti, pomislio je Martin ulazeći u dizalo u Koncernovoj zgradi 1. Mrzio je lift, mrzio je elektroniku, uvijek se bojao da se nešto ne pokvari.
Pritisnuo je dugme s brojem 12, ali umjesto da krene gore, dizalo se počelo spuštati.
Martina oblije hladan znoj. Opet se nešto pokvarilo, pomislio je pritišćući dugmad, ali ništa se nije promijenilo. Pa ne smijem dolje, dolje se ne smije, tamo je Obrana.
Napokon se dizalo zaustavi i vrata se otvore. Brzo, brzo moram pronaći nekoga, ispričati se i zamoliti ih da me upute nazad gore.
Našao se pred velikim čeličnim vratima na kojima je pisalo: SPORTSKE NOVINE.
Dakle, tu se proizvode „Sportske novine“? Zanimljivo.
Na vršcima prstiju nastavio je kraj niza zatvorenih vrata na kojima je, redom, pisalo: TELEPROGRAMI, ROTO-ROMANI, PORNO FILMOVI, SENTIMENTALNE PJESME.
Hm… Doista ne bih smio biti ovdje, pomisli Martin.
Pokušao je otvoriti vrata na kojima je pisalo SLIKOTVORI. Ta mu se tema činila nekako najmanje povjerljivom, ma što god ti SLIKOTVORI značili.
Otvorio je vrata i ugledao – Gradonačelnika.
Ne jednog, nego desetke, možda i stotine gradonačelnika. Svi su stajali na malom prostoru, mahali rukama i govorili, svaki nešto drugo.
Primijetio je da gradonačelnici koji su mu bili najbliži zapravo nisu bili živi ljudi. To su bile neke kopije Gradonačelnika, sazdane samo od zrakā svjetlosti koje su tvorile njegovu trodimenzionalnu živu sliku. No, oni slikotvori koji su se nalazili u daljini, na desetak i više metara, djelovali su posve identično Gradonačelniku jer se na njima nije mogao primijetiti lom svjetala.
U čudu je Martin prošetao između tolikih gradonačelnika. Svaki je govorio nešto drugo, na primjer:
- Ja sam vizionar i ne bavim se tehničkim pojedinostima.
- Ja znam što sam ja a ne što me proglašavaju. Ja sam prvi među jednakima i sluga svima.
- Dva puta pet jednako je deset. Jednako je jedan ali u biti je deset.
- Dok ja uzorem pola njive moji protivnici još taru krmelje.
- Nisam kopao nos, nego sam namještao tampon.
- Bilo je i većih muda od tvojih.
Prije nego što je izjurio iz prostorije, Martin je oduševljeno zaključio:
Da, bilo je točno ono što se govorilo: Gradonačelnik je uistinu stekao besmrtnost!
