„Euforično višegodišnje slavlje pobjede nad fašizmom i zanos obnove ratom razrušenih krajeva zakriva činjenicu kako je riječ o jednakoj, ili pak srodnoj psihičkoj shemi funkcioniranja fašizma i (socijalističkog) antifašizma, bez obzira na njihova dijametralna sadržajna određenja.“
Ovu rečenicu nije napisao dr. sc. Zlatko Hasanbegović aktualni HDZ-ov ministar kulture u Vladi Republike Hrvatske nego prof. dr. sc. Gvozden Flego bivši SDP-ov ministar znanosti i tehnologije u Vladi Republike Hrvatske dok je njome predsjedavao Ivica Račan. Flego u članku „O psihičkoj strukturi antifašizma“ objavljenom 1996. godine u zborniku Antisemitizam holokaust antifašizam, u nakladi Židovske općine u Zagrebu iskazuje slaganje s onima koji govore o neuspjehu antifašizma nakon Drugoga svjetskog rata. On piše da nakon vojne pobjede antifašizma njegova politička forma „doživljava neuspjehe i poraze“. Razlozi za taj poraz leže prije svega u nemogućnosti antifašizma da se emancipira od svoga predloška fašizma te on ostaje zarobljen samim fašizmom. Flego izjednačava psihičku shemu i pragmu fašizma i antifašizma koji „nakon rata smatran civilizacijskom obvezom par exellence, postaje gotovo monopolom poslijeratnih komunista Evrope“. Antifašizam je ostao „pokret manifestacione prirode, bez bitnih samosvojnih određenja i bez elemenata liberalno-političke tradicije“ pa i nije mogao donijeti bitno drugačiji međuljudski ustroj u odnosu na osporavani predložak“.
Citirane teze Gvozdena Flege objavljene prije 20 godina još uvijek su aktualne. Ništa se bitno nije promijenilo osim što su mediji, tijekom petnaestak godina u mandatima lijevih (Račan, Milanović) i tehnokratskih vlada (Sanader, Kosor) te tri mandata lijevih predsjednika (Mesić, Josipović), stvorili dojam (iluziju) kod dijela javnosti kako je (socijalistički i jugoslavenski) antifašizam ugrađen u temelje hrvatske Države pa je time nesporna vrijednost i „civilizacijska obveza“ na koju monopol imaju manje ili više reformirani komunisti u Hrvatskoj i „Regionu“.
Na temelju tog i takvog dojma odnosno te i takve iluzije gradila se teza kako je današnja demokratska Republika Hrvatska nastala kao prirodan i samorazumljiv slijed povijesnog razvoja te kako je potpuno svejedno tko je bio na njezinu čelu i kakvu je taj politiku vodio. Takav skučeni deterministički pogled na nacionalnu povijest posljedica je ozbiljne kontaminacije vulgarnom interpretacijom marksističke teorije, ali je istovremeno i sredstvo za diskreditaciju zaslužnih odnosno zaštitu onih koji su se o tu ideju ogriješili.
Pojednostavljeno rečeno, prema tom tumačenju povijesti, za neovisnost demokratske Republike Hrvatske nisu zaslužni Franjo Tuđman i njegova stranka HDZ, nego Josip Broz Tito i SKJ koji su donijeli Ustav SFRJ iz 1974. odnosno Ivica Račan i SDP jer su „mirno predali vlast“. Za obranu i oslobođenje Republike Hrvatske nisu zaslužni hrvatski branitelji, jer je rat i onako bio „dogovoren“, „nepotreban“ i u svakom pogledu „zločinački“. Rat je bio i „građanski“ što onda u potpunosti amnestira naše istočne susjede i pobunjene (su)građane, a hrvatske branitelje svodi na kategoriju suvišnih „privilegiranih“ pojedinaca i organizacija „sumnjive“, uglavnom „kriminalne“, da ne kažemo „zločinačke“ reputacije.
Kao konačni zaključak, u komunističkom propagandnom laboratoriju razrađena je teza da su Hrvatsku stvorili jugoslavenski komunistički partizani, a da je njezinu samostalnost izborila Udba – tajna komunistička policija na čelu s Manolićem, Boljkovcem i Perkovićem. Takvo tumačenje suvremene hrvatske povijesti spremno su prihvatili i „desni“ sektaši jednake ili srodne psihičke sheme onoj komunističkoj (vrlo često se radi o konvertitima) kojoj se istovremeno žestoko protive. Ni jedni ni drugi ne mogu prihvatiti Hrvatsku kao demokratsku i pluralnu državu, onakvu kakva ona jest, nego je vuku i razvlače, ne bi li je napravili po svojoj mjeri onakvom kakvom je oni za sebe žele, a kakva ne može biti. Upravo je to jedan od važnih razloga hrvatske društvene i političke krize i stagnacije.
Nerazumijevanje i neprihvaćanje činjenice da u Republici Hrvatskoj žive ljudi različitog podrijetla, svjetonazora i političkih opredjeljenja, s različitim iskustvima te suprotstavljenim legitimnim i legalnim interesima i zahtjevima stvara sve dublje društvene podjele. Nemogućnost ostvarenja radikalnih ciljeva političkim sredstvima kroz demokratsku proceduru unutar institucija hrvatske države, u prvi plan gura radikalne pojedince i skupine koje nude brzo i efikasno „rješenje“. Nedavno održani izbori nisu doveli do stvarne „pobjede“ ni jedne politički zaraćene strane. Vlada je formirana kao rezultat političkog kompromisa i kakve takve svijesti o društvenoj stvarnosti. Lijevima je vlast za malo izmakla, a desni nemaju snage za revanš i konačnu ideološku pobjedu.
Jedan od razloga za to je i lijeva kulturna hegemonija koja traje već punih sedamdeset godina, a nastala je prije svega fizičkim likvidacijama, progonom te marginalizacijom velikog broja hrvatskih intelektualaca raznih struka. Institucionalna kultura hrvatske Države jedva preživljava na kadrovskom i financijskom minimumu, dok je „alternativna“ scena obilno financirana iz državnog proračuna, uz samo jedan kriterij – ispravnu ideološku orijentaciju. Dok su akademski obrazovani umjetnici i znanstvenici stjerani u hladne kutke svojih institucija hranjeni mrvicama i prisiljeni na razne oblike „tezgarenja“, dotle „lijevi alternativci“ – vječita socijalistička mladež bez ikakvih relevantnih kvalifikacija ili vrijednosti zauzimaju govornice, pozornice i medijski prostor.
Ni jedna Vlada nakon 2000. godine, koliko god bila jaka, nije se usudila mijenjati taj odnos, osim ove u kojoj će ministarstvo kulture voditi Zlatko Hasanbegović. Njegov izbor izazvao je konsternaciju i opću mobilizaciju na „ljevici“. Izvukli su mu izjavu s televizije i iz konteksta i proglasila ga „fašistom“, „ustašom“ i „nacistom“ – baš onako kako komunisti tradicionalno etiketiraju sve svoje političke protivnike. Izmislili su da je bio član HOP-a, otkrili su da je rođen u Zagrebu dvjestotinjak metara od HNK, da je doktor znanosti, navijač Dinama, hrvatski nacionalist i musliman. Član je Medžlisa islamske zajednice u Zagrebu i Nadzornog odbora udruge Hrvatski križni put – sve strašnije od strašnijeg. Organizirali su prosvjede i skovali mrtvački kovčeg te su uz izljeve bijesa i mržnje prijetili i suze ronili, pozivali na ustanak ili barem na bojkot.
I dok je njih tridesetak na Gornjem gradu i ispred Ministarstva prosvjedovalo protiv Hasanbegovića, odnosno protiv slutnje ili najave da će se sredstva iz proračuna od sada dijeliti prema jasnim kriterijima, a da će kulturne institucije i tradicionalna kultura imati primat, Savskom ulicom kretala se kolona s tisućama prosvjednika. Njihov je cilj bilo Vijeće za elektroničke medije koje je privremeno (na tri dana) oduzelo koncesiju Televiziji Z1 zato što je u jednoj emisiji registriran „govor mržnje“. Naime, u emisiji je prikazano kako nekolicina svećenika Srpske pravoslavne crkve pjevaju četničke pjesme te su prozvani „četnicima“ i „četničkim vikarima“ što je bila aluzija na izjavu srbijanskog ministra Aleksandra Vulina koji je prošle godine u Hrvatskoj (Jadovno) blaženog Alojzija Stepinca nazvao „ustaškim vikarom“. Voditelj je na kraju uputio „upozorenje“ Zagrepčanima (posebno majkama s malom djecom) koji se šeću Cvjetnim trgom i prolaze pokraj pravoslavne crkve da bi „trebali pripaziti kako ne bi netko s nožem istrčao i obavio svoj krvavi četnički pir“. Prilog u emisiji, kao i odnos prema predsjednici Vijeća za elektroničke medije, bili su krajnje grubi, neprimjereni i neprihvatljivi te su dodatno naglasili težinu društvenih podjela, razinu ideološke netrpeljivosti, ali i nemoć državnih institucija.
Nedostatak takta pokazao je i bivši premijer Zoran Milanović ocijenivši prosvjede i prosvjednike „filofašističkim“, a njihove „vođe“ „filonacistima“. Zaprijetio je izvođenjem na ulicu svojih pristaša „normalnih ljudi“ te je prozvao ministra Hasanbegovića retoričkim pitanjem kako je imao obraza doći u Sabor na komemoraciju žrtvama holokausta, a „negira antifašizam“. Tu se vraćamo na početak i problem monopolizacije antifašizma od strane manje ili više reformiranih komunista. Ne negira ministar Hasanbegović antifašizam nego s punim pravom negira „floskulu“ kako je Republika Hrvatska „nastala na antifašizmu“, odnosno da najveće (i jedine) zasluge za njezino stvaranje i demokratski razvoj imaju „antifašisti“ što u hrvatskoj stvarnosti znači jugoslavenski komunisti. Hrvatska je postojala i prije jugoslavenskih komunista, a postojat će i dalje usprkos njima i to kao suverena, demokratska država, koja se razvijala „nasuprot proglašenju NDH“ i gradila „na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava“ te „na pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu“. Upravo onako kako to piše u njezinu Ustavu.
Oni koji su u Domovinskom ratu pobijedili ne smiju dopustiti da ih se manipulira i da ih se iz časne pobjedničke pozicije izgura u položaj gubitnika nekog drugog, davnog rata u kojem nisu sudjelovali. Teško je bilo pobijediti u ratu ali nije lako ni nositi se s pobjedom. Još teže je sebe pobijediti i izići iz ideoloških i kulturnih okvira u kojima smo formirani. Treba uložiti veliki intelektualni napor i osloboditi se indoktrinacije uvjetovane podrijetlom te se emancipirati od (svoga) totalitarizma kamufliranog u „antifašizam“ ili „državotvorno hrvatstvo“.
Rijetki su oni koji uspijevaju izdići se iznad osobnih ograničenja i trauma krećući se po vertikali – gore ka univerzalnom, ne odustajući pri tome od temeljnih vrijednosti svojih uvjerenja. Puno je više onih koji su, krećući se po horizontali iz jedne krajnosti (lijeva/desna) otišli u drugu (desna/lijeva), nudeći se i namećući kao „udarna pesnica“ nove krajnosti. Takvi su danas ikone lijevih i desnih sektaša i stupaju na čelu njihovih kolona. Milanović je po svemu sudeći ostao zarobljen unutar zadane „psihološke sheme“ te usprkos četverogodišnjega boravka na jednoj od najvažnijih pozicija u Državi nije uspio (ili ne želi) razumjeti svu složenost hrvatskog društva. Za razliku od njega Flego je napravio taj iskorak što je i glavni uzrok njihova političkog (ideološkog) sukobljavanja. Zlatko Hasanbegović je svojim životopisom također pokazao da je u stanju nadići ograničenja i prihvatiti legitimitet suprotstavljenih pozicija, ne odustajući pri tom od svojih temeljnih uvjerenja. To ga čini osobom dijaloga i jedna je od najvažnijih kvalifikacija za njegovo mjesto ministra u novoj Vladi.
Način na koji je ta Vlada sastavljana istaknula je neke vrijednosti koje do sada nisu bile u prvom planu. Načelo izbora između više kandidata i veta na iznesene prijedloge otvorile su prostor kompetenciji nasuprot stranačkoj podobnosti. Usprkos nekih očitih promašaja i nesnalaženja u kadroviranju, vrijeme svevlašća i apsolutnih istina je nepovratno prošlo. Onaj tko želi biti u pravu mora ponuditi argumente i jasna objašnjenja – nisu dostatne stranačke smjernice i zaštita „svemoćne“ stranke/partije Takva Vlada imat će mogućnost ali i interes zaustaviti ideološki rat i obuzdati jurišnike koji nastupaju u njezino ime. Umjesto najglasnijih, najbrutalnijih i najprimitivnijih treba afirmirati najkompetentnije i najodgovornije. Vlada treba naći načina kako nadići općeprisutni manjak nacionalne samosvijesti i znanja o vlastitom društvu i vanjskom svijetu. Mora u javnosti osvijestiti činjenicu da smo članica Europske Unije i NATO pakta i u skladu s tim se ponašati. Svijet se ne dijeli na „nas“ i „njih“, ne postoje samo „naši“ interesi čiji su protivnici onda neprijatelji, odnosno (klero)fašisti ili (srbo)komunisti. Nama suprotstavljene interese trebamo prihvatiti kao ravnopravne, o njima raspravljati i oko njih se dogovarati. U pluralnom društvu kakvo je hrvatsko moramo otvoriti prostor dijalogu (između ostalih Hasanbegoviću i Flegi) inače će kolone prosvjednika biti sve duže, a njihovi zahtjevi i smjerovi sve teže razumljivi i predvidljivi. Sve dok se jednoga dana kolone „naših“ i „njihovih“ ne susretnu.
>> Kako antifašisti izmišljaju fašiste
Hm, jedan od boljih članaka na ovu temu. Demokracija, ta vražja demokracija, sa svim svojim plusevima i minusima, kuca malo-pomalo i na naša vrata. Tko je pomislio početkom 90-ih da je to već riješena stvar, grdno se prevario, što je i vrijeme koje je u međuvremenu prošlo pokazalo. 90-ih smo se izborili za slobodnu Hrvatsku, boj za demokraciju, međutim, i dalje traje i trajat će. Koliko dugo? Zauvijek, zapravo, ali za one osnove (koje kod nas još uvijek nisu učvršćene i svako malo padnu) trebat će pričekati još neko vrijeme. Ako znamo da je židovski narod morao lutati 40 godina pustinjom nakon izlaska iz egipatskog ropstva, što je bio otprilike broj godina potreban da svi oni koji su rođeni i stasali u ropstvu umru i odnesu sa sobom ropski mentalitet, onda nama predstoji još oko 15-ak godina žestoke borbe s ostacima ropske, totalitarne svijesti, one kojoj je demokracija najveći neprijatelj, pa čak i onda kad je kao naši mediji i razne udruge "civilnog društva" na prvi pogled zagovaraju, a u stvarnosti guše sve koji imaju o bilo čemu mišljenje drugačije od onog etabliranog od strane pripadnika lijevo-liberalne hegemonije. Zanimljivo je pri tom za uočiti da je stanje na području demokracije danas gore nego što je bilo za ratnih 90-ih, neposredno nakon pada komunističkog totalitarnog sistema. Možemo zaključiti da je riječ o batrganju tih zaostalih totalitarnih snaga koje, uviđajući da im nema budućnosti i da su osuđene na nestajanje, upiru svim snagama upravo sada, jače nego ikad prije, ne bi li se nametnule i odgodile svoju skoru i neizbježnu marginalizaciju i kraj. Na sreću, sve je to uzalud. I sporo, ali sigurno, i u našoj zemlji učvrstit će se demokracija. Unatoč svemu ovome što danas gledamo i slušamo i zbog čega nam se može činiti da nikad nećemo izaći iz ove nedemokratske "antifašističke" kloake. Hoćemo. Ne kaže se bez razloga: "Najcrnji je mrak onaj prije zore." Hrabro!