Ženidba-udaja. Nije agencija, nije internetska stranica, čak ni oglasnik. Nije ni aplikacija za mobitele. Već glavni gradski trg, štoviše, korzo! Mjesto na kojem stojim, u centru Slavonskog Broda, mjesto je – nove ljubavi. Ovdje na špici mnogi su stanovnici grada upoznali supružnike. Dakle, ženidba – udaja u punom sjaju. Uživo, svi zainteresirani na istome mjestu, pa što bude...
– Suprugu Božicu upoznao sam baš ovdje, na korzu – kaže mi Dražen Buconjić (54) kojeg srećem u gradu.
Duge kose i bijele haljine
Danas, barem na prvi pogled, na korzu nema mladića za ženidbu, još manje djevojaka za udaju. Šeću parovi, majke s malom djecom, neki se klinci kližu...
– Prošla su ta vremena. Zakasnio si – šali se Buconjić pa pokazuje na kafić. Sjedimo na trgu, a on priča:
– Kolone ljudi, doslovce kolone, hodale su korzom ne bi li pronašle srodnu dušu. Bilo je to 70-ih i 80-ih godina. Došli bi u 19 sati te šetali do ponoći. Kao profesor Baltazar, gore-dolje...
I? Što bi se događalo kad bi se dečki ohrabrili?
– Cura bi te, onako na prvu, otkantala. Ali, morao si biti uporan – priča Dražen.
Sjetio se starih dana, početka 80-ih, pa se raspričao:
– Pazi sad, moja je taktika bila da sam glumio – čaplju. Stajao sam na jednoj nozi u lokvici, ha-ha.
A gospođa?
– Uspio sam, što da ti kažem. Mislila je da sam se zagledao u prijateljicu, ali prevarila se...
Društvo u kafiću na trgu vadi mobitele, na YouTubeu pokazuju snimke iz tih dana. Svi ušminkani, gužva, prešetavanje, dečki dugokosi, djevojke sa šeširima, sve u bijelom...
– Kad se išlo na korzo, vadilo se najbolje odijelo iz ormara, a ako si bio svakodnevno odjeven, u nekoj običnoj majici, obilazio bi to mjesto. Tu si morao zasjati.
Što bi se događalo kad bi se ljudi napokon upoznali?
– Primili bi se za ruke i otišli do Save u šetnju pa na piće. Kultna su mjesta tada bila “Kod Drageca” ili slastičarnica “Kod Slavnićke”. I mnogi su uspjeli. Danas su klinci na Facebooku, nema više takvog upoznavanja. A dolazili su tada s raznih strana, iz Bosanskog Broda, okolnih mjesta pa i iz cijele Slavonije. Ovo je bilo mjesto na kojem se pronalazi ljubav.
U društvu je i Zlatko Sadiković (43), čovjek zadužen za to da se Brođani i danas dobro zabavljaju. Majstor je vatrometa, jedan od najboljih u Hrvatskoj, bilo ga je diljem zemlje. Kad svi gledamo u nebo, divimo se, on je onaj usamljeni čovjek koji stoji u dimu i brine se o raketama.
– Novu godinu dočekat ću ovdje, na samom kraju korza, s daljinskim u ruci. Prošla su vremena kada se vatromet ispaljivalo sa šibicama – govori Zlatko.
– Svi se tog dana pripremaju za doček, uživaju, popiju šampanjac, a ja cijeli dan radim ne bih li ljude usrećio, ohrabrio pri ulasku u novu godinu. Iza mene je više od 300 vatrometa, više od desetljeća radim taj posao i veselim se kada vidim ljude raširenih usta kako očarano gledaju u nebo. Posebno treba paziti na finale vatrometa, jer to svi pamte. A znam da sam dobro obavio posao ako mi nakon finala ne ostane ni jedna raketa.
Nebo šareno kao cvijeće
Kako je izgledalo prvi put kad su vas bacili u vatru i dim?
– Od nervoze nisam tri sata razgovarao sa suprugom Marijom. A kad je vatromet počeo Marija me više nije vidjela. Svuda su bili samo dim i vatra. Nije znala jesam li uopće živ. No kako su rakete i dalje letjele, nebo je bilo šareno kao livada s cvijećem i znala je da radim.
Sydney i London su najpoznatiji po vatrometima na Silvestrovo, bismo li im mi mogli parirati?
– Da, ali bi netko trebao donijeti jako puno kutija s raketama. Najbolji vatrometi na svijetu, poput onoga u Londonu, stoje desetke milijuna kuna. No, zabluda je da su vatrometi skupi. Ja sam ove godine radio vatromete na više od 20 vjenčanja. Takav mali vatromet jeftiniji je nego što će, primjerice, novi par platiti fotografa.
Bliži se doba petarda, kako spriječiti da se mladi ozljeđuju?
– Moji sinovi (Bruno (16) i Luka (11) odrastali su znajući što mi je posao, ali nikad nisu sami bacili petardu. Jednostavno se to ne radi.
Hoće li se i na Silvestrovo, ovdje na korzu, upoznati kakav novi bračni par? Na vatrometu, pitam društvo s korza.
– Mi se tome itekako nadamo! Ako si u blizini, svrati za Novu u Brod, tu smo oko ponoći...
>>Mlin Družbe Pere Kvržice i Vlak u snijegu vraćaju u bezbrižno djetinjstvo
Najveće šetalište(korzo) je bilo u Osijeku! Prije rata je znalo biti po nekoliko tisuća šetača! Mnogi su se parovi tu spojili i nakon toga brakovi(pa i moj)!