– Ajmo se progurati do Ivice. Moramo se slikati s njim – rekao je jedan dječak još na utrci legendi u središtu Zagreba. Zajedno s prijateljem progurao se do miks-zone kako bi izbliza vidio svog idola.
– Evo ga, evo ga... Ti ga pitaj za selfie – kaže mu prijatelj.
I svaki stane s jedne strane našeg nesuđenog sljemenskog kralja, naprave dvije slike i sretni odu dalje. Ali Ivica je ostao tamo: sa svojom publikom, u svom gradu, tamo gdje mu je i mjesto, s ostalim skijaškim legendama. A onda je na Crveni spust došao s najboljom voljom i nadom. No druga vožnja za njega je bila miljama daleko.
Ipak je tamo vozio i favorit Marcel Hirscher kojemu je kristalna kruna četvrti put zapela za oko pa se u drugoj vožnji bacio na glavu, ali i radio greške koje su ga postavile na šesto mjesto.
Tako je svoje ime na vrh tablice na kraju upisao Talijan Manfred Mölgg koji je poslije osam godina lova na sljemensko postolje ove godine uspio. Krunu su mu konačno stavili na glavu, a dobro mu je došao i plašt jer vjetar na Sljemenu puhao je nemilosrdno. Konkurente mu je otpuhao sa staze, a onda i njega potjerao na konferenciju za novinare gdje se prisjetio toplijih dana i vikenda s Ivicom.
– Ovog ljeta mene i još desetak prijatelja Ivica je pozvao k sebi na Mljet i bilo mi je fantastično. Zabavljali smo se, veselili, bio je to odličan vikend. On je moj dobar prijatelj i veliki prvak. Želim mu sve najbolje u životu nakon skijanja jer u karijeri je puno toga napravio. Mogu mu samo čestitati na njegovim sjajnim dosezima – kazao je sljemenski pobjednik Mölgg.
A osim njega, Ivice se sjetio i Felix Neureuther koji je osvojio svoje treće srebro na Sljemenu. Pobjeda mu, izgleda, bježi kao što je bježala i Kosteliću.
– Da, on i ja još nismo pobijedili u Zagrebu, a bili smo tako blizu. No Ivica je za mene heroj i ono što je on postigao u karijeri je nezamislivo. Teško mi je gledati ga koliko pati zbog bolova u koljenu. Nadam se da će mu biti bolje. Za mene je on još uvijek jedan od najboljih skijaša. Držim mu fige – rekao je Felix.
I tako se svi pomalo sa sjetom, ali i poštovanjem osvrću na čovjeka koji je 2002. godine na slalomskoj utrci sa startnim brojem 64 na leđima napravio malo čudo i iz Aspena otišao sa zlatom. Tako je počeo pisati svoju priču u kojoj će uskoro završiti jedno poglavlje. Poglavlje u kojemu je osvojio mnogo toga, ali ne i čuvenu sljemensku krunu.
No možda Crveni spust bude milosrdniji prema našim skijašima koji tek dolaze pa će možda netko od njih jednoga dana konačno vladati zagrebačkim snježnim kraljevstvom jer Ivici je ovo bio možda posljednji pokušaj.
– Ne znam je li mi ovo zadnje Sljeme kao natjecatelju. Moguće da jest, ali uživao sam danas. Ja sam dio te publike, jer ja sam dio tog svijeta. Sljeme je moj svijet, Zagreb, Hrvatska. Nema tu nikakvog posebnog, da ne kažem patetičnog domoljublja. Od ove publike poznajem vrlo velik broj njih. Ti ljudi, to sam ja. I ja ću jednog dana biti dio nje, bit ću u toj publici – zaključio je Ivica.
Zagreb - Sljeme.... Hrvatska - more.... Ivica - Janica.... jamnica....