Tiho sam na prstima u rano svanuće pakirala posljednje sitnice za put, iako je John tvrdio da tamo gdje mi idemo ništa od svega neću trebati. Nismo budili nikoga. Naslonila sam glavu na visoki ranac i odlutala mislima kući. S kim se sada moj dragi ljubi čestitajući Novu godinu? Kako ću izdržati ovih 9 dana bez stalne i sigurne mobilne veze? O ovoj sam avanturi maštala godinama, ali sada kada je napokon tu, tištila me nelagoda. Da li da idem ili ne? Još prije dva dana bila sam spremna sve otkazati i prvim se letom vratiti kući. Ništa nije išlo kako treba. Trebalo nas je ići četvero. Prvo je iz posve nejasnog razloga odustao Jim, a zatim je Johnova žena zbog bezveznog uganuća gležnja inscenirala treći svjetski rat te je zaključila da je nesposobna za put u divljinu.
John i ja ostadosmo poput klinaca kojima je netko uskratio sve slatkiše ovog svijeta. Ipak, svi su smatrali da od puta ne trebamo odustati. I Johnova komplicirana žena.
***
Sunce je pržilo preko četrdeset, a oluja je kovitlala rijetko bilje i isušeno drveće dok smo se vozili kroz Boorowu kao dva duha u metalnom oklopu. Moja ruka na fotoaparatu stalno se trzala. John zaškilji:
– A gle. Izađi van i odnijet će te. Kako misliš snimiti išta pod ovakvim uvjetima?
– Stani uz onu kuću, ima zaklon.
– To je mjesna vijećnica.
– Whatever.
Istrčala sam iz terenca i u par skokova sakrila se iza nekog trijema. Sve je bilo suludo. Vjetar udarao u aparat takvom silinom da je sama pomisao na okidanje bila fantastika. Ogledavši se kako da skočim natrag u auto, uhvatila me frka. Terenac je nošen jakim vjetrom odsklizao dalje, a vrata koja nisam posve zatvorila posve su ga unestabilila i na kraju se – savila? Dovraga!
John je vikao iz auta, nemam pojma što, a terenac je djelovao poput broda punih jedara. U toj zbrci, osjetim miris vatre i paleži, a dim mi je zapunio pluća i počela sam krkljati. Okrenula sam se. Na ulazu u mjesto široka je fronta vatre lizala sve što joj se našlo na putu, a ognjeni plamenovi zlokobno su se nadvili u zrak cereći mi se. John je prestravljeno vikao, a ja sam kašljala, kašljala, kašljala....
***
Dva dana zaredom pokušavali smo uhvatiti signal na mobitelu. Moj je bio fensi šmensi model, posve beskoristan. CB-jaši su nam javili da požari iza nas bjesne već četvrti dan i da o tome priča pola svijeta. Mene je tješilo što moji nisu znali točnu rutu puta te se, valjda, neće smrtno brinuti što je sa mnom.
Johnovi su naprotiv znali sve. CB-jaše je zamolio da nazovu dva telefonska broja i jave da smo OK. Sestra je bila presretna što smo umakli, samo se kod njega doma nitko nije javljao. Što je bilo glupo, znajući da Johnova žena leži s uganutom nogom.
Naposljetku, bilo je važno da smo umakli iz pakla vatre, vratiti se nismo mogli. Nastavili smo.
***
Upraviteljica zoofarija se ohrabrujuće nasmiješila i zaželjela nam laku noć: – Dakle nemate brige, noćnih čuvara ima dovoljno, no ipak, ne izlazite noću iz šatora, pogotovo ako čujete kakvo komešanje ili buku.. Kada svane, dolazi dvostruko jača dnevna smjena.
Ukočenog lica pogledala sam Johna.
– Što ona priča? Koje fakin’ životinje oko šatora? Što nema tamo ograda i žica? KAKO može ovamo doći neka životinja?
John mi šapne na uho: – Noću se životinje puštaju da slobodno šeću, ali ne preko zadnje ograde. Uglavnom bi trebalo biti sigurno.
– Uglavnom? – zastenjala sam. – Isuse...
Šatori su imali tvrđi dio koji je predstavljao tuš i WC te metarsko metalno ojačanje oko šatora, a vrata su bila slična onim škripalicama s mrežom na federima kakve gledamo u američkim filmovima.
Bila je mrkla noć. Životinje se još neće početi glasati sve do oko 3 ujutro. Ležala sam uz neke vrste okna, ojačanog finom, meni se činilo, prenejakom mrežom.
Buljila sam u mrak stropa, slušajući Johnovo smireno disanje s drugog ležaja i ponovno zaškiljila na sat koji je svjetlucao podatke: 49 stupnjeva Celzija, ponoć i 10.
I 15.
I 20...
Naglo sam se prenula. Neravnomjerni šum nije dolazio s Johnova ležaja. Šušanj, pa još jedan... zatim kao da je netko izvana pogrebao po materijalu šatora. Grčevito sam zagrebla plahtu, zaustavila ionako teško disanje i staklenim očima buljila u točku gdje je trebao biti otvor.
Nesvjesno sam se odmakla što sam dalje mogla, ali glasa nisam smogla.. Tiho sam podigla glavu i napeto osluškivala je li John budan. Nisam čula ništa.
Zdramio me tup udarac izvana, zvuk kao da se nešto veliko i mekano kotrlja i zatim dahće.
U meni nije bilo ni kapi tekuće krvi – zaledila se, a tijelo mi je bilo natopljeno litrama znoja.
– Bože, samo da svane... Bože, samo da svane...
***
Stajali smo na crvenoj pustopoljini prošaranoj nekolicinom debala crnog mulga drveća, naslagama pijeska i nekoliko vlati trave. Osam tankih debala položeno u pravokutnu ogradu činilo je okvir komadu kamena na kojem je pisalo: “U spomen Thomasu Leeju.” T. Lee je bio vozač zaprežne kočije koji je poginuo od sječiva noža u očajničkoj borbi za par kapi vode.
John se naslonio na ogradu tresući se. Bio je blijed kao krpa, a ja nisam znala kako da mu pomognem. Inače zdrav kao dren, bili smo sigurni da ga je nešto ubolo, ali nismo mogli pronaći ranicu niti se toga sjećao. Zaključio je da mu simptomi sliče na ujed nekog otrovnog kukca, bube, i ako je u pravu, uskoro će početi žeđati, a onda za to ima lijek koji smo ponijeli. Pokazao mi je kako da mu sjurim injekciju u venu ako do toga dođe.
Smjestila sam ga na suvozačevo sjedalo i pokušavala to golemo metalno čudo što manje tresti po šljunkovitoj cesti. John je bio u polusvjesnom stanju, a ja sam pokušavala sakupiti svoj mozak u funkcionalnu masu koja bi predstojećih 500-tinjak kilometara na rubu pustinje bez predvidljivo ijedne žive duše na putu prevalila što prije. Zalihe vode bile su naizgled više nego dovoljne – 40-litarski kanistar užegele dragocjene tekućine. Zatvarajući čep, pomislila sam kako ovo moraš piti zaista samo kada ti po život zagusti. John je samo izgledao relativno dobro. Strah od mogućnosti da ga nije napalo ono što smo mislili i da će očekivani daljnji simptomi izostati, a mi se suočiti s nepoznanicom opasnom po život... ukočila sam se pri samoj pomisli što onda.
Volan gotovo i nisam okretala. Cesta je bila beskonačna pravocrtna linija. Fotoaparat je poskakivao na polici – za njega sada nije bilo vremena. Zato sam barem svakih četvrt sata gledala na ekran Johnova mobitela i molila se za čudo zvano signal na rubu pustinje. Crtice su se okrutno poigravale sa mnom, do granice i zatim nestajale. John nije prestajao buncati, spominjao je more, Afriku, ženu, aktovku, štrik i pekmez.
Gurnula sam bijesno mobitel na policu ne pazeći na cestu, i onda se vozilo naglo dignulo u zrak. Cvileći se zanosio, a zatim se prevrnuo dva puta, i zaustavio se na kotačima. Iz oderotine na ruci kliznula je krv, a udarac u glavu bio je vrlo bolan. John je izgledao netaknut. Iskliznula sam iz auta poput zmije, držeći se za okvir vrata jer me noge nisu držale. Iza nas je na cesti ležao je mrtav klokan. Pozlilo mi je pri samoj pomisli da sam usmrtila živu životinju. John se od udarca razbudio, injekcija je počela djelovati.
– Što je bilo?
– Udarila sam klokana.
– To se često događa. Šteta. Ti si OK? Je l’ auto oštećen?
– Nabuban jest. Drugo izgleda OK. Valjda sam dobro, ali klimavo. Ti?
– Valjda.
Kroz pola sata promrmlja da je žedan. Mijenjajući brzine, rukom napipam vlagu i vodu. Sluteći zlo, okrenem se otvarajući spremnik. Bio je poplavljen, a kanister vode posve prazan. Zastenjala sam. Jebem ti čep idiotski! Bijesno lupim po gasu i prijeđem preko 150.
John zastenje: – Uspori, prekoračila si brzinu.
– Koje jebeno prekoračenje! – zaurlam.
– Ako te uhvati patrola, nećeš smjeti više voziti, a ja ne mogu.
– KOJA patrola? Nismo nikog sreli 380 kilometara, jebe mi se za patrolu! Patrolu klokana?
John je žmirkao očima: – Nemoj šiziti, trebam te prisebnu, jer ja nisam.
– Ja ne šizim – urlala sam. – Posve sam mirna.
***
U polutami ugodno hladnog podzemnog hotela načinjenog od napuštenih rovova rudnika opala, John se konačno dokopao fiksnog telefona.
Strugala sam isušenu kožu s lakta kada je ušao, mračno-turobna pogleda:
– Ne idemo dalje. Vraćamo se poprijeko kući.
– Zašto? Vraćamo se dva dana ranije?
– Da. Ne mogu više, mislim da imamo dosta – nije zvučao uvjerljivo. Da sam to rekla ja – da, svakako. Ali ne i on.
– OK.
***
Uvezli smo se u Johnovu ulicu poput dvojice ratnih drugova na tenku, izudarani i izubijani, praćeni nepodnošljivom težinom šutnje zadnjeg dana povratka. Znala sam da nešto nije u redu, ali John nije govorio, mogla sam samo nagađati. Nije sličio na mog dugogodišnjeg prijatelja, bio mi je totalni stranac.
Zakočio je terenac na cesti umjesto da skrene na prilazni put i izletio iz vozila. Sjedila sam tako cijelu vječnost, ne znajući što bih, dok nisam začula ženski krik.
Utrčala sam u kuću i na ulazu se sudarila sa Jimom, koji je bezglavo istrčavao, posve gol, i nestao u šipražju obližnjeg dvorišta.
Tiho sam se popela natrag na cestu i sjela uz kotač. Prstima sam kopala po Johnovoj jakni, napipala Camel i zapalila cigaretu.
Ja naime ne pušim.
Večernjakova nagradna priča
46. priča: Anastazija Vržina: Puni krug
John i ja ostadosmo poput klinaca kojima je netko uskratio sve slatkiše ovog svijeta. Ipak, svi su smatrali da od puta ne trebamo odustati. I Johnova komplicirana žena.
Još nema komentara
Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
