Jučer je u Puli bio stilski i sadržajno posve netipičan dan za hrvatski film. Debi Ivana-Gorana Viteza "Šuma summarum" iščašena je priča o zaposlenicima marketinške tvrtke koje novi vlasnik, Nizozemac (izvrsni Jakša Borić), odvodi na "team-building", no u šumi ih očekuju iznenađenja kakva si može zamisliti svatko tko je gledao "Oslobađanje" i "Južnjačku utjehu". Osim što su se neki zaposlenici međusobno spremni poubijati, Vitez je u priču uveo i prilično originalnu i izrazito živopisnu skupinu lokalnih gorštaka, divljih i pohotnih s kojima priča prelazi granicu prema fantaziji i "trashu", ali odražavaju Vitezov (sprdajući) odnos prema itekako stvarnim pojavama i likovima; odnosima unutar tvrtki, prema marketingu, mačizmu, ljubiteljima prirode, Bosancima itd. Filmu koji može steći određeni kultni status, kod ljubitelja humora tipa serije "Zakon", najviše se može prigovoriti tek što nije kraći (traje 124 minute) jer bi zgušnjavanjem nesumnjivo postao bolji.
Najveća je posebnost drugoga jučerašnjeg filma "Predstava" Dana Okija u tome što je redatelj vlastite videosnimke rušenja Twin Towera i stavio u kontekst priče o kazališnoj trupi koja odlazi održati predstavu u New York upravo u vrijeme velikoga terorističkog čina oko kojeg se tale i njihovi međusobni odnosi. Dokumentarne snimke s njujorških ulica istodobno su motiv za nastanak film i njegova najveća otegotna okolnost jer im igrane scene snimljene metodom "filma istine" (ili se tako čine) teško mogu parirati u snazi. No, kao svojevrsni eksperiment koji isporučuje nešto emocionalnih stanja svojih junaka na posve sirov i ogoljen, film nije lišen razloga postojanja.
