Redoviti član više akademija i profesor emeritus Sveučilišta u Beču Radoslav Katičić dovršio je trilogiju o svetim pjesmama iz pretkršćanske starine, a nedavno je, uz Josipa Lisca i Antu Bičanića, predstavio drugi svezak “Povijesti hrvatskoga jezika”..

U drugom svesku “Povijest hrvatskog jezika” bavite se 16. stoljećem. Kakav je bio hrvatski jezik u tom umjetnički snažnom periodu?

_ Moj odgovor na to pitanje, koliko ga znam dati, može se pročitati u toj knjizi. Bio je na prijelomu. Stao je na prag novoga vijeka, a zbog nasrtaja osmanlijskih osvajača zajednica njegovih govornika doživljavala je teške potrese i veliko pogoršanje životnih uvjeta. Izgubio se u znatnoj mjeri kontinuitet i usmjerenost srednjovjekovnoga rasta, a nije bilo lako da se konstituira za novo doba. Jako se smanjio utjecaj glagoljaša, pojavio se i nestao protestantizam, ostao je samo epizoda, a pod kraj stoljeća katolička je obnova pokrenula razvoj koji je pošao prema jezičnoj standardizaciji. Uspješno je to dovršeno tek tristo godina kasnije. U 16. stoljeću postignuti su na hrvatskom jeziku vrhunci umjetnosti riječi, Hrvatskom jeziku kao cjelini to je neizmjerno vrijedno, ali ga još ne uspostavlja ni u kojem mjerodavnom obliku. To je bilo pridržano mlađim vremenima. Hrvatski je jezik ostao cjelovit tek izražajnom moći u velikoj raznolikosti.

 Bi li današnji Hrvati razumjeli Hrvate koji su na ovim područjima živjeli u 16. stoljeću?

_ Uzmite tekstove napisane u 16. stoljeću, čitajte, pa ćete dobiti odgovor na svoje pitanje. Razumiju mnogo, ali ne bez teškoća, većih ili manjih. Već prema dijalektu. Svakako treba tumačenje. Ali se jasno vidi da je to isti jezik.

Koliko su pisci poput Marulića bili stvaratelji jezika?

_ Vrlo mnogo. Oblikovanje tekstova na nekom jeziku, osobito majstorsko, uvijek izgrađuje taj jezik. On ostaje bitno obilježen velikim stvaralaštvom na njemu. Takav je u velikoj mjeri bio Marulić.

Što je s hrvatskim pismom, ali i hrvatskom pismenošću u 16. stoljeću?

_ Ono je trojako: glagoljičko, ćiriličko (zapadno) i latiničko. Takva je tada i hrvatska pismenost. U 16. stoljeću jako je ojačalo pisanje latinicom. Sva renesansna književnost pisana je samo njome. To je zapravo početak njezine premoći, koja je poslije postala potpuna. No tada se to još nije vidjelo.

Kakva bi bila sudbina hrvatskog jezika da je među Hrvatima prevladao protestantizam?

_ Kad se bavimo poviješću, malo ima smisla poigravati se pitanjem što bi bilo da je bilo. No u ovom slučaju prilično se pouzdano može reći da bi bilo došlo prije do jezične standardizacije i da bi razvoj bio tekao nešto konzervativnije, s jačim utjecajem glagoljaške tradicije. Naobrazba svih naših protestantskih pisaca bila je glagoljaška.

Zašto danas čak i lingvistička struka povijesna hrvatska narječja, a zapravo jezike, zatvara u geografska geta?

_ Zato što je pojava pojedinog narječja vezana za određeno područje. Je li to geto, drugo je pitanje. Kažete da su hrvatska narječja zapravo jezici. Tu se upuštate u koračanje po skliskom podu. No imate pravo utoliko što hrvatska narječja imaju puno književno dostojanstvo i legitimaciju. To nisu sporedni i zanemarivi oblici jezika. Hrvatskoga jezika bez njih i nema. A što ih naše jezikoslovlje zna zanemarivati kada se radi o hrvatskom jeziku, to je trag jezične ideologije hrvatskih sljedbenika Vuka Stefanovića Karadžića, koji su oko 1900. uspješno dovršili standardizaciju hrvatskoga jezika. Oni o narječjima, osim o novoštokavskome, nisu htjeli znati ništa. To se još osjeća. Hrvatska pak narječja doista nisu samo zemljopisne činjenice. Ugrađena su u samu izražajnu moć hrvatskoga jezika.

Ima li Hrvatska potrebu za pravopisnim neredom koji je činjenica?

_ Pravopisni nered nešto je za čim ne može biti potrebe. Ni za stvaranjem nemira i napetosti oko toga također nema potrebe. Naš pravopis zapravo je lijepo ujednačen. Što nije do kraja, manje je zlo nego da se relevantnom dijelu kulturne javnosti silom nameće da piše onako kako ne će. Previše su nam bolna iskustva s jezičnim pritiscima i jezičnim nasiljem.

Treba li prevoditi srpske filmove na hrvatski jezik?

_ Meni takav prijevod ne treba. Ali katkada zatreba rječnik. Osobito radi temeljitog i točnog čitanja.

Puno istražujete najstarije slojeve povijesti hrvatskog naroda. Da li je epizoda o neslavenskom podrijetlu Hrvata i dalje aktualna?

_ Jezik hrvatskoga naroda slavenski je. Nitko to ne može osporiti i ostati ozbiljan. Jezik se pak predaje od naraštaja naraštaju. Stoga svjedoči o predaji. Nema dvojbe da su Hrvati nosioci slavenske predaje. To ih naravno uvrštava među druge takve narode. Svatko tko bi to htio osporiti, dolazi u sukob s tvrdim datostima i žrtva je nekih fatamorgana. Nema nadalje sumnje da se hrvatska rodovska vlast u nekada rimskoj Dalmaciji pojavljuje kao slavenska, po jeziku, zakonu i običaju. To sve, međutim, ne znači da je rodovska tradicija Hrvata oduvijek samo slavenska. Ime im se ne da uvjerljivo izvesti iz praslavenskog, a i imena braće i sestara koji su ih po njihovoj rodovskoj legendi doveli u novu zemlju nisu slavenska. Lako je moguće da je u etničkoj tradiciji Hrvata doista postojao jedan neslavenski sloj. Od svih neslavenskih tumačenja koja se predlažu za ime Hrvati iranska su najmanje nevjerojatna. Uopće stoga nije nevjerojatno da Hrvati kao narod čuvaju slabe i već sasvim izblijedjele tragove iranske etničke tradicije. Uz sve to valja držati na umu da je hrvatski narod kako ga poznajemo danas postao na tlu rimske Dalmacije i Panonije i da su antički starosjedioci pri tome nedvojbeno igrali znatnu ulogu.