Tetka pamtim po ledenoj ruci kad se rukujemo. Njegov pronicav pogled. Ispod krupnog nosa, njeguje mali brk. Visok suhonjav, uvijek oprezan. Pomalo sliči na metu, na vojnom poligonu, gdje se vježba gađanje. Kad se okreće, okreće se cijelim tijelom. A i surove životne prilike, kroz koje je prolazio, ostavile traga u njegovim očima. Vječno oprezan. Nestane mi u pamćenju. Godinama. A onda se pojavi nenadano kad mu se najmanje nadam. U snu, na javi... s onog, navodno boljeg svijeta. Omiljena mu je bila uzrečica, budi Bog s nama. Ili, kad mu netko ponudi cigaretu, on je biranim riječima odbija. Jasno na otmjenom francuskom, koji je munjevito naučio u njihovom zarobljeničkom logoru kao austrougarski soldat. Za vrijeme, onog, no, onog prvog rata, koji se danas naveliko slavi i obilježava. Pa kad ponudiocu cigarete veli da njegov nos nije dimnjak, svi izvale oči. Taman posla da to prevede.
Nenadano sam ga susreo u Gornjem gradu, na sjajnoj izložbi o Prvom svjetskom ratu, u kome je i njegova malenkost sudjelovala. Zna on vrlo dobro jer poznaje bonton, gdje da se sretnemo. On na onom, a ja još na ovom svijetu. Obilazeći postav izložbe, osjećam se jadno i izgubljeno. Ulazim u polutamu. Prvo se nosom nabijem u moćni izložak. Glasovitu strojnu pušku, zvanu od milja, crna smrt. Grmi carska himna propale carevine. Hoću neću, mijenjam korak. Genetika poslušnosti čini svoje. Atentat u Sarajevu. Na slici, ubijeni Ferdinand i žena mu Sofija. Krv na sve strane. Ona u krinolini, on s paradnom kapom na glavi, okićen odličjem. Šareni tetrijeb. Odbačene lutke povijesti. Lica iz osiguranja, očajna. Neka i odsutna. Jednom, vjerojatno šefu osiguranja, digli se od užasa krupni brci u zrak. Zna on dobro što ga čeka kad krene saslušanje. Odgovoran, iako je sav taj loši igrokaz, namješten. Neki vražji povod mora biti kad se ide u željeni rat. Sve ga carevine potajno žele. Dugo ga nije bilo, a ratovati se mora. Što da radi moćna ratna industrija. Na drugoj slici, atentator, Princip. Mladac. Oči mu bukte. On će samo potpaliti pripremljeni stog europske i svjetske slame. A slame u ljudskim glavama na pretek. Idemo, lijeva desna, sijeno, slama Dostatno je da održiš malo vatreniji govor, pa ti slučajno izleti iskra iz usta. Pljuvačka i iskra idu skupa. Sve nakon atentata, kreće užurbano. Sad i ja ubrzavam korake na izložbi, da bih mogao slijediti svekoliki ushit koji je obuzeo carevinu, da se što prije krene u rat. Iako su tri carevine povezane rodbinskim vezama, ništa ne pomaže. Provjerena austrijska krilatica "budale ratuju, a pametni se uzajamno žene" ovaj put nije prošla. Tetke i babe carice, nećaci carevi i njihovi stričevi, udri jedan po drugom. Pa se čude kako je to sve munjevito krenulo. Kao da ne žive u uljudbenoj Europi. Telegrami se šalju na sve strane. Mobilizacija. Na slikama gromoglasna podrška ratu. Svi imaju usta širom otvorena. Njihova dreka s fotografija se ne čuje, ali zna se što izvikuju. Svi jednako obučeni, po ondašnjoj modi. U rukama vijore zastave svih boja. Crkvena zvona grme. Pogreb ubijenih u atentatu u Sarajevu. Mjesto ukopa, zadnja pošta Beč. Svi u koroti, koračaju iza lijesa. Grmi glazba. Pogrebna. Glazbenici će kasnije imati pune ruke posla. Već se po zidovima i ogradama carevina lijepe plakati za mobilizaciju. Tko se ne odazove pozivu, pa makar bio i na samrti, zna se što ga čeka. Smrt dirigent visoko je digla dirigentsku palicu. Sad. Rat može početi. Kolodvori puni vojske i radosnih ispraćaja. Dame mašu s cvijećem u rukama. Svi radosni, kao da idu u svatove. Tu su i jadni konji, moji veliki ljubimci. Oni se ne raduju. Vidim jednom konju, koga je uzjahao starkelja, u generalskoj odori, suzu u oku. Ružno je reći, ali njih mi je nekako najvećma i žao. Ni kriv, ni dužni, tako nevini, nikada ih toliko neće nestati kao u tom ratu. Uzalud je kasnije engleski imperij načinio spomenik konju. A kad nema konja, tu je vojnik. Najizdržljivija životinja. U ratu će kao uvijek, preživjeti gamad. Uši, stjenice ,štakori... vojni profiteri. Ni nadolazeća španjolka neće ih uništiti. Vuku soldati rastavljene teške topove nebu pod oblake, negdje na talijanskom bojištu. Kapa im nakrivljene. Oči izbuljene. Jedan se drži, kao šišmiš krilom, na okomitoj stijeni. Vidiš mu u očajnim očima da bi se najradije bacio u sunovrat. Na sve strane vojne karte, rovovi. Kao krupni kukci, izviruju iz njih ratnici. Juriš. Jedan, drugi, stoti. U pozadini, na kolodvore, stižu silni ranjenici. Nema više svečanih dočeka. Iza svakog ugla u Zagrebu sirotinja. Mršava dječja ruka traži milodar. Neke ulice, kako obznanjuje redarstvo, postaju pogibeljne. Mogu vas u čas zatući i orobiti.
Fotografije svega toga nestvarne. Kao da gledate u površinu vode, podmukle močvare, te vam se pričinja da na dnu vidite utvare. Svaki čas će vas proždrijeti. Jeza me obuzima. Mrtvi, ranjeni, mrtvi ranjeni... Na brzinu sklepani križevi... Mrtvački sanduci. Pred ruskim carem, koji je posjetio frontu, skakuću vojnici, do jučer poslušni mužici, s drvenim protezama. Kirurgija i rat čuda čini u medicini. Pa što ako je mladac bez noge. Sasvim se lijepo kreće i bez obje. Odguruje se rukama vozeći se na drvenim kolicima. Usput pozdravlja i cara. U očima cara vidiš skoru nesreću. Gadnu slutnju. I po njega će uskoro doći crveni vrag. Još nepoznat. Otkinuo se s lanca.
Na kazališnom trgu u Zagrebu udarila vojska bivak. Puške složene na kup. Slika. Oproštaj majke i sina, koji odlazi na frontu. Njih dijeli hladni metalni stup električne rasvjete. Ona obučena u široku bijelu seljačku suknju. Na nogama, visoke cipele. Nešto sirota premeće u rukama. Bit će molitvenik. Mladac soldat, ne zna kamo s rukama. Na glavi mu nakrivljena kapa, kao da ide u svatove. Bogec, pojma nema kamo ide. Kao i svi ostali iza njega na slici. Idu svi, ide i on. Mora.
Pričao mi tetak da je tulio i plakao što on nije odmah pozvan u rat. Bio je seoski učitelj pa ga ostavilo da uči djecu. Otišli njegovi dečki iz sela, uz pjesmu i svirku. Pojma jadni nemaju da će, kad se, ako se vrate, postati starci u duši. Nagledati će se patnji i muka za tri života. Stanem kao ukopan. Na fotografiji, negdje u Srbiji, misa za pale vojnike.
Velečasni u bijelom izvezenom ruhu, digao visoko desnicu. Škropi prisutne svetom vodom. Vojnici pognutih glava. Ispred njih drveni, na brzinu sklepani mrtvački sanduci. Dalek tutanj topova. Fronta mora da je jako blizu. Prozirne uši vojnika okreću se u svim smjerovima. Uplašene životinje. Drveće oko njih ogoljeno do kosti. Bit će da je to uradak teške artiljerije. Brkato žilje moćnog drveta pokazuje sav svoj jad. I ono je ubijeno bez milosti.
Ustuknem. Prođu me žmarci. Zagledam se bolje u sliku. Dođem sasvim blizu. Je on, nije on... moj pokojni tetak. Drhtim. Pročitam naslov ispod fotografije. Crni Vrh... Kao da mi je ostalo u uhu, da je tu negdje on pao u srpsko zarobljeništvo. Među ostalim momcima, on se ističe svojim visokom stasom. Brk mi poznat. Oči... Sada te oči postaju veće. Ulaze u mene. Kao da mi tetak želi pružiti ledenu ruku, da me pozdravi, s onog svijeta. Imao je on posebno uglađen smiješak kad se rukuje. Kapa na glavi sve mu se više spušta na čelo. Pokriva jedno, pa drugo oko. Nos. Ostaju samo usta i brk koji se miče. Lice nestaje ispod vojničke kape u nepovrat. Sve se oko mene okreće. Tražim izlaz. Ne mogu se uloviti za utvare oko sebe. Srce mi tuče van, van...
U Frankopanskoj ulicu u koju sam se munjevito spustio, sjedam u prvi kafić. Još drhtim. Tetak. Pao u srpsko zarobljeništvo. Prošao albansku golgotu skupa s ostalima. Upoznao M. Budaka, koji će kasnije napisati, između ostalog i svoju, za mene najbolju knjigu, Ratno roblje. Gdje piše o strahotama prolaska kroz gudure Albanije.
Eh, jadni moj tetak, mladac, umalo tamo u zabačenom srpskom gradiću, kasabi, nije izgubio glavu. Gradić pun izbjeglica, ranjenika, vojske u povlačenju. A tetka kao pismenog, rasporedili da radi u vojnoj bolnici. Svake subote, vojni liječnik, kod koga su i ostali zarobljenici radili, dopuštao da idu subotom u gradić. Očinski ih upozorio, jer su u austrijskim odorama, znači neprijatelji, da budu pažljivi i nečujni. Da se što više drže u grupi. Prolazeći jednog dana gradićem, spazili su da im na prozoru jedne kuće domahuje žena. Pa kad su se vraćali, opet je vide kako im maše. Otvorila hitro prozor i bacila pisamce među njih. Skočili dečki. Otvorili pismo. Zagledali se u prozor, a nje više nema. Jedan, koji je držao pismo u ruci, otvorio ga i pročitao na glas.
„Molim vas ljubazno, vas visoki mladiću, da me posjetite. Samo na tren."
Društvance se ušeprtljalo. Svi uglas govore da se to odnosi na njega, tetka. On je među njima najviši. Pogledavaju prema prozoru. Eno nje opet. Domahuje rukom i pritom upravo pokazuje na tetka. Želi da je baš on posjeti.
Tetak neće... brani se. Kamo da ide u nepoznatu kuću. Rat je. Možda je i neka klopka. Upozorava ostale da se sjete što im je liječnik govorio. Nikakvo druženje i ulaženje u nepoznate kuće... Vraga mladost mari za stupicu. A tetak baš nije neki veliki junak. A njegovi dečki navalili... Idi, budalo. Tebe zove. Penje se oprezno po drvenim stepenicama. Donosi munjevito odluku da umakne. Ali, vrata se hitro otvaraju i žena, vjerojatno sluškinja, maznim glasom ga zove da uđe. Ulazi u sobu. Svuda prostirke, tepisi. Polutamno. U nos mu dođe miris kave i slatkog. Žena koja ga je pozvala sjedi na niskom ležaju, po turski. Podvila noge podase i srdačno se smije. Kao, samo je njega čekala. Obučena vrlo otmjeno. Osmijeh od uha do uha. Tetak se ušeprtljao. Uzmiješao nogama. Kucnuo propisno petama i naklonio se. Ona mu pruža svoju punašnu, meku ruku. Moli ga da sjedne do nje. On se nećka. Boji se. Nešto sluti, daleko i opasno, njemu nepoznato. Ulazi oprezno u ledeni potok pa što Bog da. Razgovaraju. On joj govori otkuda je i što je prije rata radio, a sve okreće uha. Od straha. Na um mu padne upozorenje liječnika iz bolnice. Ona ga pažljivo sluša. A kad joj kaže da je radio kao učitelj, poskoči. Oči joj se širom otvorene. Duboko uzdahne. Pogleda ga ravno u oči.
– Ah i moj pokojni, bio je kao i vi učitelj.
A to, kako ga je pri tome pogledala, da ikako može, tetak bi svoje dugačke noge uvukao u dupe od straha. Zagledala se napadno u njegove ruke. On ih drži na koljenima i osjeća kako mu ledeni grašci znoja izbijaju na čelu.
– Imam na vas mladiću jednu silnu molbu. Preveliku. Sad vas vidim i više nikada. A moja je molba tako ljudska i mala... Ded, popijte, uzmite slatko, ko Boga vas molim.
U ustima osjeća kiselinu, gorkost. Ne zna kamo da djene ruke. A ona samo gleda njegove ruke... ruke... i pri tome glasno uzdiše.
– Gospon učo, to mi ne smijete odbiti. Molim vas i Bogom kumim da stavite od mog pokojnog supruga na ruku prsten. Ostavio ga, kad je odlazio u rat. Imate zaboga iste ruke kao i on... Iste. A kad vas gledam, kao da sad njega vidim živog. To mi nemojte odbiti.
Kako mu se prsten stvorio na ruci, ni sam ne zna. Odjednom, žena je ispustila tako zvjerski i očajni krik, kao da ju netko davi. Utrčala i sluškinja u sobu i obje počele uglas vikati... Đubre... Gade švapski...Ti si ubio našeg Sretu i uzeo njegov prsten. Vjenčani. Žandariiii! Upomoć!" Tetak skočio. Žena raskrilila prozor i dere se na sav glas. Iz sobe istrčala sluškinja... i ona doziva žandare. Ni okrenuo se nije, u sobu već nahrupila dvojica s bajunetama na pušci. Kako se samo tu stvoriše, kao da su ih vile donijele. Gone ga i tuku kundacima, uz gadne kletve. Bez milosti. Psovke.. Dreka... Đubre švapsko.. S mrtvih naših drugova skidaš prstenje.. A pokraj njih u kolima i pješice prolaze bjegunci, prema Albaniji. Tko da sada zastaje i gleda, kako žandari vode nekog Švabu. Bit će da je nešto gadno napravio kad ga putem tuku. A njegovih drugova niotkud. Kao da su u zemlju propali.
Ima Boga, ima... Kao iz zemlje, odnekud se pojavio njegov liječnik iz bolnice. Pokraj njega, porodica. Zaustavio žandare kad je spazio tetka.
– Trenutak, molim vas. Kamo to vodite ovog zarobljenika. On je moj... radi u bolnici.
– Gospon majore, doktore, gad je orobio našeg mrtvog kapetana na Ceru. Eno, gospoja Leposava prepoznala gada. Na njegovo ruci spazila ukradenu burmu svog muža...
Major se gadno izderao. Napao na pasja kola tetka. Je l' mu je lijepo govorio, kao i drugima, da ni slučajno ne ulaze u tuđe kuće... da su oni zarobljenici, Švabe... Koga je vraga tamo radio. Od straha tetak ne može ni usta otvoriti. U daljini se već čuje kako gruvaju topovi. Povlačenje će započeti svaki čas. Tko da sada spašava nekog tužnog zarobljenika... Ni krivog ni dužnog, osuđenog na smrt.
– Pustite zarobljenika. Znam ja dotičnu ženu. Sveti se za svog poginulog muža... Ovakvim budalama kao što je ovaj moj, navuče u kuću, natakne im na prst svoju burmu pa se dere da ga je baš on ubio i orobio. Do sada trojicu smaknula. Odstup ! Voljno! Kao da će joj smrt još jednog nevinog mladića vratiti iz mrtvih njezina muža. Prokleti rat.
U kafiću je tiho. Sjedim blizu šanka. Sam. Zagledao sam se u kapljicu vode što kao suza čeka da napusti slavinu. Dugo se odlučuje. Da bi za trenutak, što meni traje vječnost, napustila svoju ništavnost i nestala u blještavilu ništavnosti. Nikome potrebna.
Naravno, u ratu nitko nije krao, sve su to bila samo podmukla podmetanja civila. Sve u svemu, loše ispričan pokušaj rehabilitacije tetka i pisca najbolje knjige u Hrvata M. Budaka. Da ne spominjem prvu rečenicu u kojoj se nesnosno sudaraju prošlost i sadašnjost ("Tetka pamtim po ledenoj ruci kad se rukujemo"). Autor u lijepim godinama koji se voli naslikavati s redovima knjiga u pozadini trebao bi ipak nešto malo više znati o uporabi perfekta i prezenta u istoj rečenici, osim ako se ne radi o bezvremenom tetku-vampiru :)