Drama “Mrtva svadba” Asje Srnec Todorović obilježila je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća iskorak mlade hrvatske drame u suvremenost i nedoslovnost. Ove je godine vraćena na hrvatsku scenu, prvo u Zadru, a početkom prosinca i u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu koje ju je izvelo u emotivnoj režiji Natalije Manojlović u koprodukciji s Eurokazom. Predstava je pred prepunim gledalištem imala i zagrebačku premijeru u dvorani Akademije dramskih umjetnosti F22 u Frankopanskoj 22.
Bizaran mučni tekst koji razotkriva svadbene rituale snažno ih povezujući s motivima smrti (što ima i uporište u narodnim običajima u kojima se odlazak djevojke iz obiteljskog doma vrlo često slavi uz grobno naricanje), naišao je na odličnu glumačku ekipu. Ljubomir Kerekeš u ulozi Oca i ovog je puta inzistirao na komici, Barbara Rocco bila je zastrašujuća Majka koju obitelj i mrtvu skriva u ormaru, dok su u otkvačenim ulogama bezvoljne Kćeri i zaljubljenog Mladoženje vrlo prirodni i promišljeni bili Sara Stanić i Marinko Prga.
Kako je autorska ekipa varaždinsko-eurokazovsku “Mrtvu svadbu” nazvala crnom operom, to je težište predstave mudro stavljeno na glazbu koju je skladao član Papandopulo kvarteta Gordan Tudor. Saksofonisti su uživo izvodili efektne skladbe, vrlo često duhovito komentirajući dramatična događanja na sceni s nožem kao stalnim prijetećim lajtmotivom. Glazbenici su likovima zarobljenim u svojim grotesknim društvenim i obiteljskim ulogama dali snažnu notu aktualnosti i prepoznatljivosti, omogućivši im jednostavniji i efektniji kontakt s publikom. Dobro je da su scenografi Stjepan Filipec i Natalija Manojlović inzistirali na drvu i staklu poklanjajući predstavi elementarnost, baš kao i kostimi Žarke Krpan.
