Srđan Mlađan, Mate Oraškić, Vinko Pintarić, Vladimir Blažević, Josip Capan, Živko Korać, Antun Matajić, Vjekoslav Mišić, Vinko Palić i Ivica Štefanović. Hrvatski masovni ubojice od početka devesetih iza sebe su ostavili desetke žrtava, desetke obitelji zavijenih u crno.
Od deset najpoznatijih hrvatskih masovnih ubojica iza zatvorskih su rešetaka trenutačno samo trojica - Srđan Mlađan, Mato Oraškić i Vjekoslav Mišić. Dva masovna ubojstva motivirana obiteljskim razlozima počinili su policajci Mato Oraškić i Vjekoslav Mišić. Obojica su osuđeni na ukupno 65 godina zatvora. Ostali su presudili sami sebi nakon zločina, neposredno nakon njega ili su ubijeni u okršaju s policijom nakon talačkih situacija. Treći zločin "sisačkog monstruma" Srđana Mlađana za kroničare će biti ishodište masovnih zločina prvog desetljeća ovoga stoljeća. Vinko Pintarić, zagorski Čaruga, peterostruki ubojica, obilježio je posljednje desetljeće prošlog stoljeća, a i on je kao i "sisački monstrum" dignuo na noge specijalnu policiju MUP-a. Za razliku od Mlađana, Vinko Pintarić, 24. svibnja 1992. godine, nije se izvukao iz policijskog obruča nedaleko od Velikog Trgovišća.
I Pinatarić ubijao nakon slobodnog vikenda
I Vinko Pintarić želio je svojim zločinima privući pozornost medija. Pisao je pisma, u obruču tražio novinare. Među policajcima koji su tada sudjelovali u završnici akcije "Prsten" bio je i Milenko Vranjković King. Pintarićeva žrtva bio je i policajac PU bjelovarske kojega je Pintarić teško ranio umakavši iz obruča kod Rovišća nekoliko mjeseci ranije.
Srđana Mlađana i Vinka Pintarića povezuje još nekoliko sličnih karakteristika. U posljednju seriju zločina obojica su krenuli nakon slobodnog vikenda iz zatvora, a obojici im je trebala tanka nit za ulazak u novi zločin.
Najdeblja nit koja ih sve povezuje pomak je u njihovoj psihi.
Većina od hrvatskih masovnih ubojica može se uklopiti u standardne motive hrvatskih zločina - obiteljska, kavanska, međususjedska, motivirana ljubomorom. Neki su ubijali zbog izgovorene pogrešne riječi ili pogleda, poput Josipa Palića, ili su, pak, zločin nosili u sebi godinama, pa pukli u trenutku.
Josip Capan Joko (44), 6. je srpnja 1995. godine u Vidovcima pokraj Požege automatskom puškom ubio šesteročlanu obitelj Pave Tolića. Svima im je pucao u glavu. Bivši legionar raznio se nakon zločina eksplozivom, a samo večer ranije policija ga je uhitila dok je masturbirao pred kućom Tolićevih. Stravični zločin, pričalo se kasnije, bila im je osveta zbog poziva policiji.
Vjekoslav Mišić (29), policajac PU sisačko-moslavačke, ubio je 25. travnja 2000. godine u sisačkom prigradskom naselju Galdovo svoju djevojku Anu Zanov (20), njezinu majku Mariju Kraker (59) i njezina prijatelja Marijana Bešima (63). Zbog trostrukog ubojstva osuđen je na 25 godina zatvora. Nakon zločina uspio je pobjeći. Kasnije se doznalo da je i protiv njega, kao i protiv Oraškića, bilo pokretano nekoliko stegovnih postupaka. U doba zločina, ustanovljeno je, Mišić je bio pijan.
Požeški caffe-bar "Energy" 22. prosinca bio je poprište stravičnog zločina u kojem su hici Vladimira Blaževića prekinuli živote petorice tamošnjih ratnih veterana. Sa 60 hitaca iz automatske puške ubijeni su Požežani Željko Hip, Željko Lončarević i njegov brat Zoran, Zdenko Antunović i Vlado Nitraj. Ubojica kojega su uhitili specijalci nakon tjedan dana sam si je presudio objesivši se u požeškom zatvoru.
Pokolj nakon bezazlene svađe
U silvestarskoj noći 1993. dogodio se pokolj u Zrinskom Topolovcu nedaleko od Bjelovara. Nakon bezazlene svađe u župni dvor, gdje se okupilo tristotinjak mještana u gardističkoj odori, s kalašnjikovim i dva okvira metaka vratio se Vinko Palić. Iza njega ostalo je deset leševa, među kojima je bio i policajac Blaž Majdandžić. Nakon zločina Palić je sam sebi presudio. Sam si je presudio i ubojica iz Podvinja kod Slavonskog Broda. Sredinom travnja 1998. godine Antun Matajić pobio je sedam sumještana u lokalnom kafiću "Trenk", nakon čega je pobjegao "fićom". Izgorio je u "fići" a idenitet masovnog ubojice, kojeg je bezazlena svađa pretvorila u sumanutog ubojicu, potvrđen je tek nakon što je izgorjelo tijelo identificirano metodom DNK.
Ivicu Štafanovića koji je u zagrebačkom Bestovju nedaleko od Zagreba 17. na 18. svibnja 1993. godine sjekirom i nožem presudio nevjenčanoj supruzi Nataliju Kneževoć, njihovu 11-mjesečnoj kćer i Natalijine roditelje Strahivnju i Danicu.
Bio je uvjeren da on nije djetetov otac. Osuđen na tada maksimalnu kaznu zatvora od 20 godina, objesio se u lepoglavskoj kaznionici. Pokazalo se da je njegova sumnja u očinstvo bila neopravdana jer je medicina dokazala da je on bio otac kćeri koju je usmrtio na spavanju nožem. Bivši pripadnik krajinske paravojske Živko Korać također je iza sebe ostavio nekoliko žrtava, presudivši sam sebi bombom kad je na Zrinskoj gori bio okružen sisačkim specijalcima.
Pišu: Dušan Miljuš i Hrvoje Dečak
