Nije volio puno govoriti o tome kamo je išao, što je proživio. Nije ga puno ni ispitivala, sretna i zahvalna na trenucima kada bi došao kući. Uživali su njih dvoje s djecom: srednjoškolkom Mirjanom i osmašem Željkom, maštali o dovršetku kuće koju su podizali u Krčevinama kod Virovitice... I uspjeli bi. Sigurno bi nakon devetnaest godina zajedničkog života imali vlastiti krov nad glavom. Ali, rat je htio drukčije. Marica Biondić već je osamnaestu godinu sama, otkako je njezin Slavko, zapovjednik desetine u 81. gardijskoj bojni, 2. svibnja poginuo u Okučanima.
– Išli su u akciju čišćenja, provjeravali je li tko ostao. Iz zgrade prekoputa benzinske doletio je hitac iz snajpera – priča Biondićeva udovica. Kada je Slavko poginuo, bila je u Njemačkoj. Otišla je brati šparoge, da zaradi za dovršetak kuće.
– Baš mi se nije išlo, a Slavko je govorio da se ne brinem, da se ništa neće dogoditi. Zvali su da dođem hitno kući, da je Slavko ranjen. Nisu mi rekli da ga više nema. Tek sam nakon dolaska u Zagreb, gdje su me moji dočekali, doznala da je ubijen – kaže M. Biondić. Njezin suprug do rata je radio kao vozač. U rat je otišao dragovoljno.
– Odluka je bila njegova. Nisam ga ni pokušala odvratiti. Pa svi su išli – govori supruga branitelja Biondića.
