Kada se u samo posljednjih desetak godina prisjetite svih bahatih, nerazumnih, licemjernih pa i lopovskih poteza naših političkih elita koje sada zbog krize od hrvatskih građana traže da pristanu na manje plaće, manja prava... shvatite da zapravo i nije populizam kada se racionalnost i odricanje od raznih beneficija traži i od onih koji uživaju u opojnoj moći vlasti.
Ima i poštenih
Kako čovjek koji cijeli mjesec radi, a ne dobiva plaću ne bi poludio kada se sjeti da je, primjerice, svojevremeno Zoran Vinković od Sabora naplatio 17.000 kuna putnih troškova iako je na sjednice iz Đakova dolazio službenim automobilom jer je ondje gradonačelnik?! Ili kako ne bi bacio televizor kroz prozor kada sluša premijera da je veslom tjerao ministra Jakovinu na službeni put na Bali gdje je noćio u skupom hotelu, a ministar Jovanović uoči Božića učitelje ostavio bez plaćenih putnih troškova jer se nema novca... Naravno, nikoga ne bi spasilo da se ministri umjesto u luksuznim audijima i passatima voze u automobilima srednje klase, no kome se neće zamračiti pred očima kada mu političar dođe kresati prava i plaće ili dati otkaz u luksuznoj limuzini. Odabirom skromnijih automobila i općenito stila života i rada pokazali bi da su svjesni trenutka u kojem žive i da nisu “cijepljeni” od naroda koji ih je na vlast i doveo. Zašto župani, kojih zapravo uopće ne bi trebalo biti jer su županije samo mjesta transferiranja državnog novca, smatraju da samo zato što su na toj funkciji moraju imati i preskupe automobile?
Zašto u državi koja ima 17 milijardi kuna deficita i može samo sanjati o gospodarskom rastu političke elite drže da zaslužuju luksuz? Sociolog Dražen Lalić objašnjava da se ne smije generalizirati jer i među političarima ima poštenih i dobronamjernih ljudi, ali tumači da je problem u tome što se način vladanja u 23 godine hrvatske demokracije nije promijenio.
Kreću se jedino na špici
– Ova vlast u usporedbi sa Sanaderovom definitivno manje krade i manje je korumpirana. Ali vlast se i dalje shvaća kao najveća vrijednost koju treba iskoristiti za ostvarivanje partikularnih interesa, a ne za rješavanje problema od općeg interesa. Pa zašto bi se političari ičega odricali kada oni ne zalaze među ljude? Kada ste vidjeli ikoga od njih da se vozi javnim prijevozom, da dođe na zavod za zapošljavanje, na sva ta gadna mjesta? – pita se Lalić i dodaje da je jedino mjesto na kojem se politička kasta kreće – špica. Psihijatar Vlado Jukić drži da si, barem zbog simbolike, političari ne smiju dopustiti boravak u skupim hotelima ili luksuzne automobile, no napominje da njihovo odricanje od dijela plaće nikoga ne bi spasilo.– Smanjenje plaće je demagogija jer će oni jednakim standardom živjeti sa 15.000 ili 13.000 kuna. Pitanje je da li oni ne smanjuju plaću jer ne žele biti demagozi ili ne osjećaju puls naroda, no puls naroda neće osjetiti ni ako si smanje plaću. Primjerice, gradonačelnik Bandić demagoški je sebi smanjio plaću, no ima iskrenu stalnu potrebu biti među ljudima. Poludio bi da ga se zatvori u ured na osam sati – povukao je paralelu među političarima Jukić.
Mene posebno zanima, koliko ima nezaposlenih u obiteljima nekoliko tisuca politicara. Nisu valjda toliko slabi sa prijateljima, da im je netko nezaposlen!