Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 147
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Magazin Oluja

Ante Gotovina pokreće 'gospodarsku Oluju'!

Gotovina
Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL
1/2
06.12.2013.
u 09:16

Sa suborcem Mišom Mandićem pokrenuo je biznis s uzgojem tuna. Uložili su 23 milijuna kuna kredita i zaposlili 22 ribara.

Volim ratne filmove, pa tako i zadnju ekranizaciju Pearl Harbora iz 2001. U njoj američki junak, herojski pilot Rafe McCawley, kojega glumi Ben Affleck, prvo, kao poručnik odlazi dragovoljno u rat dok još SAD u njemu nije i sudjeluje u Bitci za Britaniju. Preživljava obaranje i vraća se u SAD, jer i Amerikanci slute rat s Japanom. Prelazi na Havaje, a kada počne napad, on s partnerom i prijateljem iz djetinjstva Dannyjem kreće obarati Japance. Sudjeluje i u prvom, samoubojstvenom bombardiranju Tokija s nosača zrakoplova te slijeće u Kinu, piše magazin Oluja. 

I to preživljava, no njegov partner ne. I tako prolazi film, a oduševljava me zadnja scena. Rat je gotov, Rafe se vraća kući, gdje ga čekaju žena i dječak (Dannyjev). Rafe je legenda rata, Ameri ga slave, a on se vraća starom poljoprivrednom avionu, farmi i poslu zaprašivanja usjeva. To je Amerikancima normalno, a kažu naši ljudi, totalno različito no kod nas. Gdje vlada tzv. subnorovski koncept, jer, kao, naši branitelji misle da se za nekoliko godina, ili četiri godine, ili nekoliko mjeseci ratovanja može steći mirovinska sigurnost do kraja života. To je, međutim, samo još jedan površni, politikantski pristup i, na kraju nije uopće točna činjenica.

Smirivao naciju

Da je riječ o predrasudama, neka govore podaci. U Domovinskom ratu sudjelovalo je oko 500.000 hrvatskih građana. Koliko njih danas ima braniteljsku mirovinu? Oko 70.000, po raznim osnovama, nekima je prosjek primanja 2000 kuna, većini oko 4900 kuna. Iz druge činjenice, da se među njima “skrilo” i nešto snalažljivih lažljivaca, nacija je poslije stekla dojam da je ta praksa raširena. A, očito baš i nije. Jer 430.000 ostalih branitelja završilo je, nakon Domovinskog rata poput američkog Rafea iliti Bena Afflecka i ne “tereti” državni proračun, nego su se, ili vratili svojim poslovima, ili su nezaposleni, poput mnogih drugih. Ukratko, branitelji dijele sudbinu ostalih u Hrvatskoj. Od tih 70.000 branitelja koji imaju mirovinu, oko 60.000 to je pravo ostvarilo putem invalidnosti stečene u ratu. Dakle, uglavnom ranjavanjem i/ili razbolijevanjem po logorima. Ta se prava odnose i na desetak tisuća branitelja HVO-a, od kojim su mnogi ratovali i u RH. Sustav je ovdje počinio i greške, jer je mlade tridesetogodišnjake, jednostavno “stjerao” u penzije, premda im je invalidnost možda bila tek oko 20 posto, jer je državi to bilo jednostavnije nego da im nađe posao. I stoga je dio braniteljske populacije posljedično krenuo linijom manjeg otpora i prešao, još u mladosti, u penzionere. I to je ta “subnorizacija” bez koje smo mogli proći da je bilo pameti. Kad već spominjemo Subnor, valja reći da hrvatska država još uvijek, 68 godina od početka Drugog svjetskog rata i dalje isplaćuje oko 28.000 “partizanskih” mirovina, naravno riječ je o “naslijeđenim” mirovinama, koje su, većinom preuzele udovice. I to državu stoji oko milijardu kuna godišnje.

Kada su se hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač nakon sedmogodišnjeg sudskog procesa napokon vratili u domovinu potpuno oslobođeni od gadnih optužbi, svima je bilo potpuno normalno da generali sada odu u zasluženu mirovinu. Dali su oni svoj obol i nastanku i obrani Hrvatske te obrani zemlje od nepravednih optužnica u Haagu. Gotovina je prije povratka 12 godina proveo izvan Hrvatske. General Markač u Haag je otišao već oštećenog zdravlja (dijabetes), da bi mu se ono jako pogoršalo u zatvoru, pa je bio podvrgnut i operaciji na srcu. No, nakon povratka Markač ne posustaje, njegovi prijatelji izračunali su da je u godinu dana prošao oko 120.000 kilometara, što znači da nije bilo kutka države i udruge branitelja koje nije obišao. Piše knjige i usredotočio se na edukaciju i pripremanje građe koja će biti na korist povjesničarima i kroničarima Domovinskog rata. Pored toga je i društveno, povremeno i politički aktivan, ali u pravilu samo onda kada daje potporu kandidaturu svojim bivšim suborcima specijalcima, onda kada se oni odluče na političku karijeru. Eto, to je Markačevo posthaaško poduzetništvo.

General Gotovina mogao je po povratku sjesti kod kuće u Zagrebu, ili u Pakoštanima, brinuti se o djeci i supruzi Dunji i ne raditi ništa doli ispunjavati si želje, a kojih se nagomilalo mnogo u 12 godina njegova izostanka iz obitelji i Hrvatske. Mogao je, budući je i ranjavan u ratu, pokupiti zasluženu generalsku mirovinu, a procjena je da je tako mogao “zaokružiti” barem 10 do 12 tisuća kuna mjesečno. I nitko mu, naravno ne bi na tome zamjerio, čovjek je to zaslužio. No, on takvu mogućnost mirovine vraća državi i kreće, još nejavno, a odmah nakon povratka ostvarivati svoj poduzetnički san. Kada sam s njim, nekoliko dana po povratku iz Haaga radio intervju za Večernji list, nekoliko mi je puta ponovio “želim osigurati egzistenciju za svoju obitelj”. Ja sam to onda sebi preveo da on ne želi živjeti od financijske potpore svojih prijatelja, da ne želi raditi na nekim izmišljenim poslovima plaćenim od države, no nisam još znao da Gotovina planira postati – poduzetnik.

Svi smo ga pratili kako se, mudro i promišljeno pojavljuje po obljetnicama, svečanostima, Alkama, u Kninu, Gospinim svetištima i kako uvijek širi oko sebe mir, tezu da je rat gotov te tezu da ne trebamo od Hrvatske dići ruke, koliko god da smo posustali, bez novca ili bez volje. Smirivao je naciju, za razliku od političara koji je uvijek iznova iznerviraju, naljute ili rastuže. Otvarao nam je oči, jer je bolje, s vremenske distance od 12 godina vidio koliko se Hrvatska izgradila. Bolje je vidio i koliko je Hrvatska u ovih više od dvadeset godina nezavisnosti i postigla.

Osniva tvrtku Pelagos

Nakon, otprilike pola godine, do javnosti stiže čudna, zanimljiva vijest – general Gotovina kreće u posao s uzgojem tuna. Saznalo se da je osnovao tvrtku, da radi na dobivanju koncesija i planira postaviti uzgajalište, negdje oko Biograda. Nekoliko mjeseci poslije doznaju se i detalji. Da je osnovao tvrtku Pelagos, da je dobio koncesiju i da će u svibnju poput ostalih tunolovaca krenuti u izlov početnog jata. Želio sam, kao novinar, naravno odmah vidjeti tu Gotovininu farmu, ali trebalo je čekati da se posao postavi. Nedavno je Večernjak dobio priliku posjetiti farmu i Gotovina nam je sam pokazao kako mu ide posao. Ispostavilo se da je o tom poslu general sanjao 17 punih godina. – Potječem iz ribarske obitelji i sanjao sam uvijek da i ja budem ribar – otkrio nam je Gotovina. Kao i podatak da je, sa svojim partnerom Mišom Mandićem, još 1996. želio u taj biznis, no predsjednik Franjo Tuđman to mu nije dozvolio, nego ga je uvjerio da je i dalje potreban Hrvatskoj, s obzirom na to da ona još nije bila teritorijalno zaokružena. Mandić je tako u posao krenuo sam, kao suvlasnik i dioničar “Jadran tune”.

Toliko godina poslije, dvojica partnera pokrenula su zajednički njihov Pelagos. I otkrila da su planove o biznisu počeli slagati još u Haagu, prigodom Mandićevih posjeta Gotovini u pritvorskoj jedinici u Scheveningenu. Manje od tjedan dana poslije povratka na slobodu Gotovina, Mandić i još nekoliko stručnjaka počinju ubrzano rješavati papirologiju za biznis. Ulaže se i imovina, državna razvojna banka HBOR daje im gotovo osam milijuna kredita na deset godina, uz poček dvije godine. Od toga kupuju brod, kaveze, infrastrukturu za tune, te dokupljuju kvotu tuna od drugih ribara. Uzimaju još i kredite za obrtna sredstva, kod PBZ-a, te kredit za drugi tunolovac. Ukupno – 23 milijuna kuna kredita, s raznim vrstama otplata, od 18 mjeseci do 10 godina. Premda je uspjeh još jako neizvjestan, a ovisi i o čudima vremena, međunarodnim zakonima o kvotama na izlov tuna, tečaju japanskog jena kada im, nakon 18 mjeseci uzgoja dođu Japanci otkupiti narasle tune, Gotovina nam je, dvaput ponovio “uspjet ćemo”. Valja im poželjeti sreću, toj dvojici suboraca, naime i Mandić je bio zapovjednik, izvidničke satnije 134. brigade, na zadarskom području. Gotovina zasad zapošljava 22 radnika, ribara, a planira udvostručiti tvrtku u idućih godinu dana. Uvjeren je da Hrvati mogu prevladati i ovu krizu. Na kraju obilaska rekao mi je – mi koji živimo uz Jadran, privilegirani smo, možemo se baviti marikulturom, koja je velika hrvatska izvozna šansa. Smatra da Hrvatska i u ostalim svojim krajevima ima također druge vrste “privilegija”. Čvrsti momci, koji su toliko dobri bili u Domovinskom ratu, smatra naš general poduzetnik, mogu biti čvrsti i uspješni i u biznisu. Ili – rat je iza nas, Oluja i Haag su iza nas, a pred nama je gospodarska Oluja, rekao bi general.

>>U posljednjih 15 godina umrlo 30 tisuća branitelja

>>Gotovina hodao u koloni pod ruku sa Željkom Jurić

Ključne riječi

Komentara 77

DU
Deleted user
09:40 06.12.2013.

Bravo Gotovina. Baš mi je drago da netko u HR misli kao on i ne sjedi skrštenih ruku čekajući bolje sutra.

DO
downunder
09:27 06.12.2013.

Bolje bi bilo da netko pokrene politicku Oluju da pomete ove smutljivce na vlasti. Cak su uspjeli postat gori i od HDZ-a a za to moras biti talentiran

Avatar Vesna Scrollavezza Murvić
Vesna Scrollavezza Murvić
10:16 06.12.2013.

Nemamo vanjskog neprijatelja ali većina dobrih momaka živi sve samo ne dobro . ..., pa zar ima većeg neprijatelja od unutarnjeg neprijatelja . Dobili smo samostalnost ali ne rat . Bravo Ante .....

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije